Piše Nenad Polimac

Redatelj se skanjivao angažirati Lauševića u ulozi Hvaranina. Pa njega su, zaboga, 80-ih gotovo smatrali hrvatskim glumcem

Scena iz filma

 Havc, Glorija Lizde/
‘Ljeto kad sam naučila letjeti‘ po svoj će prilici dobiti Zlatna vrata Pule, koja se dodjeljuju filmu koji je najbolje ocijenila publika u Areni

Ovog tjedna predstavljen je program Pulskog filmskog festivala i zasad mogu prognozirati samo jednu nagradu, Zlatna vrata Pule, koja se dodjeljuje filmu koji je najbolje ocijenila publika u Areni. Već desetak godina za tu se nagradu ravnopravno natječu hrvatski filmovi i manjinske koprodukcije. Lani je, istina, pobijedila "Murina" Antoanete Alamat Kusijanović, ali sredinom prošlog desetljeća trijumfirao je košarkaški spektakl "Bićemo prvaci svijeta", većinska srpska produkcija, u kojoj je bilo dosta hrvatskih glumaca. Ove godine favorit je opet jedan srpski film, ali sniman većinom u Hrvatskoj, i to na Hvaru, a zove se "Ljeto kad sam naučila letjeti": u pitanju je ekranizacija istoimene, vrlo popularne knjige Jasminke Petrović, kojom se na velike ekrane, nakon 17-godišnje stanke, vraća Radivoje Raša Andrić. Na prijelazu milenija bio je velika nada srpske kinematografije, najprije smo ga zapazili po luckastoj "no budget" komediji "Tri palme za dvije bitange i ribicu" (1998.) koju smo morali nabavljati na VHS kazetama jer tada srpski filmovi još nisu prikazivani u hrvatskim kinima. Film "Munje!" iz 2001. igrale su regularno, nakon što su u Srbiji bile golemi hit, kao i njegov treći film "Kad porastem biću kengur" (2004.). Andrić je postao sinonim za opuštene komedije uličnog žargona u kojima je gotovo sve dopušteno, pa je i u nas stekao priličan broj poklonika.

I tada je uslijedila pauza, teško je objasniti čime izazvana, međutim, radije je režirao za televiziju ili bio pomoćnik redatelja renomiranim kolegama poput Srđana Dragojevića ("Mi nismo anđeli 2"), Rajka Grlića ("Karaula") i Bobe Jelčića ("Obrana i zaštita", "Sam samcat"). Uostalom, tim se poslom bavio i devedesetih, prije no što je i sam počeo režirati. Za "Ljeto kad sam naučila letjeti" dobio je potporu Filmskog centra Srbije, ipak je to bila jedna od najčitanijih knjiga za mladež zadnjih godina, čak i Hrvatskog audiovizualnog centra (presudilo je snimanje na Hvaru i kvaliteta teksta), a uključili su se Bugari i Slovaci. Film se počeo prikazivati u Srbiji polovicom veljače i do danas u regiji skupio više od 200 tisuća gledatelja, što je mnogo za neobično ostvarenje koje se isprva čini kao da je namijenjeno mladeži, da bi prema završnici postalo sve slojevitije i diskretno se pozabavilo zacjeljivanjem obiteljskih odnosa izazvanih raspadom Jugoslavije.

Junakinja filma je 12-godišnja Beograđanka Sofija (izvrsna Klara Hrvanović) kojoj su ljetni praznici pokvareni već time što ne može sa svojim vršnjacima na kampiranje, nego mora pratiti baku Mariju (Olga Odanović) na njezin rodni Hvar: ta nije tamo bila već četvrt stoljeća, što je podatak koji Sofiju počne tek kasnije intrigirati. Baka kontrolira svaki korak živahne tinejdžerice, njezina sestra Luce (splitska glumica Snježana Sinovčić) je normalnija, plaža nedaleko od kuće je dosta neugledna, a povrh svega internetski signal je vrlo slab. Vesela lica svojih vršnjaka s kampiranja, koja vidi na mobitelu kad povremeno dobije vezu, još je više deprimiraju, kao i činjenica da joj nitko nije rekao da je prvi zgodni dečko u tom mjestu (zbog njega je u trenu htjela zaboraviti svoju beogradsku simpatiji) zapravo njezin bliski rođak. Kakva je to obitelj u kojoj svi skrivaju ono što se nekad dogodilo, a uostalom, i što se to dogodilo? Zašto baka već toliko godina nije posjetila svog brata Nikolu (Žarko Laušević) i zašto oni više ne razgovaraju? Sofija mukotrpno povezuje tu slagalicu i dok to radi sazrijeva kao ličnost. U Beograd se vraća kao zrelija osoba, a suprotno prvotnim dojmovima, to će ljeto pamtiti dok je živa, ne samo zbog prvog poljupca, nego i zato što je pomogla odraslima u trenutku kad to oni nisu bili u stanju.

Bilo je čudno čitati intervjue u kojima se redatelj skanjivao da angažira Lauševića, nije bio siguran da on može odigrati Hvaranina, pa njega su zaboga krajem osamdesetih gotovo smatrali hrvatskim glumcem (igrao je romantične junake u "Oficiru s ružom" Dejana Šorka i "Steli" Petra Krelje, da ne spominjemo "Braću po materi" Zdravka Šotre u kojoj je glumio momka ustaških nagnuća). U filmu je izvrstan, jednako kao i glavne glumice, kako one zrele dobi, tako i tinejdžerice. Rijetko se vidi tako pažljivo kontroliran film, i to u svim aspektima produkcije, a opet vrlo emocionalan i namijenjen publici različite dobi. U hrvatskoj kinematografiji imali smo samo jedan takav film, bio je to "Vuk samotnjak" Obrada Gluščevića iz davne 1972., i otad ništa. Za utjehu, ni Srbi se nisu mogli pohvaliti takvom vrstom ostvarenja, ali sada su barem popunili prazninu "Ljetom kad sam naučila letjeti". q

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. veljača 2023 21:16