Proglašenje nagrada 16. Zagreb film festivala nije u subotu donijelo nikakvih iznenađenja. Dva najbolja filma natjecateljskog programa - srpski “Teret” Ognjena Glavonića i islandski “Hella ide u rat” Benedikta Erlingssona - osvojili su dvije glavne festivalske nagrade. Glavonićev film osvojio je glavnu nagradu žirija Zlatna kolica, dok je islandska crna komedija osvojila nagradu publike.
Iz Zagreba tako s nagradama odlaze dva filma koja su ionako kvalitetom stršila u programu, koji su u Zagreb stigli s ovoproljetnog Cannesa sa superlativnim recenzijama, te koji su uoči festivala važili za favorite. Svojevrsni je kuriozitet da su praktički istodobno, iste večeri, upravo ta dva filma osvojila nagradu i 140 kilometara zapadnije. Na najvažnijem slovenskom filmskom festivalu - ljubljanskom LIFFE-u, žiri u kojem je kao član sjedio i autor ovog teksta nagradio je upravo ta dva filma, samo obratnim redom. U Ljubljani je “Hella ide u rat” dobila glavnu festivalsku nagradu Vodomec, a Glavonićev “Teret” specijalno priznanje žirija.
'Hella ide u rat'
Tajlandski ribar
Osim “Tereta”, glavni festivalski žiri kojim je predsjedala kanadska glumica Deborah Kara Unger nagradio je posebnim priznanjem još jedan film. Riječ je o “Manti Ray”, prvom filmu Tajlanđanina Phuttiphonga Aroonphenga koji je u zagrebački program stigao s venecijanske Mostre. Riječ je o filmu koji je prikazan posljednjeg dana programa, ujedno i filmu koji je sa svojim “slow cinema” stilom i azijskom kontemplativnošću predstavljao vjerojatno i najtvrđi filmofilski orah za zagrebačku publiku. Premda je autor filma po izvornoj vokaciji književnik, “Manta Ray” je film koji nema ništa literarno i knjiško. Film sporog tempa i gotovo bez dijaloga prikazuje život tajlandskog ribara koji u prašumskoj močvari pronađe izranjanog izbjeglicu - nikad se izrijekom ne kaže, ali najvjerojatnije proganjanog burmanskog Rohindžu. Dvojica mladića govore različite jezike, ne razumiju se, no s vremenom počinju dijeliti skromnu kolibu i sobu.
Manta Ray
Film završava naslovnom metaforom, kad se mladić bez domovine otisne u morsku vodu i preobrazi u veliku ražu (mantu). Riječ je o filmu koji nije nužno svačija šalica čaja - meni je osobno bio premetaforičan i repetitivan - no zagrebačkom se žiriju očito svidio.
Zanimljive su i nagrade koje je dodijelio kratkometražni žiri. Nagradu u međunarodnoj konkurenciji dobila je iranska filmašica Farnoosh Sarmadi za film “Pogled”.
Izgubljena generacija
Ipak, pravo, ali lijepo iznenađenje je nagrada u hrvatskom kratkometražnom programu Kockice. Film koji su svi smatrali glavnim favoritom - višestruko nagrađivana “Trešnje” Dubravke Turić po pripovijetci Olje Savičević Ivančević - osvojio je drugu nagradu, specijalno priznanje žirija.
TREŠNJE_teaser_a short film by Dubravka Turić from Dubravka on Vimeo.
Glavnu je nagradu osvojio apsolutni debitant, splitski režiser i student zagrebačke ADU Mladen Stanić. Osvojio ga je za film “Bila soba” nastao u koprodukciji zagrebačke ADU i Kinokluba Split, film koji se nedvojbeno izdvojio kao najbolji naslov novih mladih autora na ovogodišnjem ZFF-u. Stanićev film priča je o starijem bratu (Paško Vukasović) koji iz Zagreba stiže u Split mlađem bratu (Marin Klišmanić) pomoći prebojiti stan pokojne majke. Dvojica braće ne mogu biti različitiji: stariji je zaposleni profesionalac, oženjen, ozbiljan i odgovoran, a mlađi danguba koji dan provodi uz igrice i guta antidepresive. Među braćom je i još jedna sjena: dok je stariji i uspješniji otišao jer se razišao s majkom, mlađi je sa zahtjevnom i bolesnom roditeljicom ostao do kraja. Razlike u karakteru i nerazriješeni sporovi razvijaju se tijekom vrućeg popodneva, dok braća boje i čiste stan koji ću urediti za iznajmljivanje.
Prizor iz filma 'Bila soba'
Stanićev film je - ukratko - tipičan primjer nečeg što se već pomalo može nazivati “splitskom školom” u novom hrvatskom kratkometražnom filmu. Riječ je o filmovima koji tematiziraju izgubljenu generaciju, likove bez ambicija, volje i perspektive, a te generacijske freske smještaju u mediteranski ambijent. Taj ambijent - međutim - nisu turistificirani prostori povijesnog Splita, nego brutalističke vedute i vrući beton socijalističkog grada 60-ih i 70-ih. Postoji nekoliko takvih filmova koje smo vidjeli posljednjih godina (“Tlo pod nogama” Sonje Tarokić, “Medo mali” Igora Jelinovića, “Nas dva” Andrija Mardešića, “Minjonja njanjoja” Josipa Lukića i - meni najbolji - “Med i mliko” Marka Jukića), a Stanićev vrlo dobro varira slične teme, tipologiju likova i ambijent.
Najjači adut
Ukupno uzevši, šesnaesti ZFF koji je završio ovog vikenda neće ostati upamćen kao jedan od boljih. Za razliku od prošle godine kad je konkurencija listom bila izvrsna, ovogodišnji natjecateljski program dugometražnih filmova bio je nešto mršaviji kvalitetom. Razlog može biti taj što su filmove prvih i drugih autora ove godine više “potrošili” ljetni festivali, ali i činjenica da rujanski festivali (Venecija i Toronto) ozbiljno nagrizaju važnost Cannesa, što znači da programe sve više slažu od provjerenih atrakcija, a bez puno prostora za nove filmaše. Ni inače osvježavajuće i izvrsne Kockice ovaj put nisu oduševile. U tom programu - koji je zadnjih godina bio katapult za nekoliko režiserskih karijera - ovaj je put prikazano deset filmova, od kojih su svega tri ili četiri bila zbilja dobra.
Ono što i dalje ostaje najjači adut ZFF-a jesu popratni programi. U njima smo i ove godine vidjeli niz ili jako dobrih, ili ako ne dobrih onda važnih filmova poput “Prije mraka” Lászla Nemesa, intrigantne “Petre” Katalonca Jaimea Rosalesa, šarmantne francuske komedije “Dvostruki životi” Oliviera Assayasa ili “Ne ostavi traga” dvostruke pobjednice Sundancea Debre Granik. Ukratko - imalo se što vidjeti.