Auguste Rodin navršio je 40. godinu života u trenutku kad je dobio prvu pravu javnu narudžbu: vratnice na temu Dantea za pariški Muzej lijepih umjetnosti. Približno u to doba, u njegov je atelje ušla 19-godišnja kiparska učenica podrijetlom iz imućne pobožne obitelji. Njeno ime bilo je Camille Claudel.
To je trenutak kad počinje radnja filma “Rodin” francuskog režisera Jacquesa Doillona. Doillonov film - koji je prikazan u canneskoj konkurenciji u srijedu - prati dvadeset godina u životu slavnog kipara na profesionalnom i privatnom polju. Na profesionalnom, film počinje u trenutku kad je Rodin (Vincent Lindon) netom probio barijeru prvotnog nerazumijevanja, počinje dobivati javne narudžbe, od kojih su barem dvije - za “Građane Callaisa” i spomenik Balzacu u Parizu - pobudile kontroverze.
Erotski život
Rodin - koji je bio manjkavo obrazovani intuitivac i vrlo loše pisao - teško se nosi s jetkim kritikama, no satisfakciju mu pruža podrška slavnih suvremenika, među kojima se kao lik u filmu pojavljuje Rilke. Što se privatnog Rodinovog života tiče, on bi dostajao za par sezona sapunice. Kipar živi u vezi sa šveljom Rose koju nikad nije oženio i nije priznao zajedničkog, odraslog sina. Upada u strasnu vezu s Camille Claudel (Izïa Higelin) koja traje više od desetljeća. Rodin, međutim, ne želi napustiti nevjenčanu suprugu, trpi njene izljeve ljubomore, a veza s Camille raspada se tek kad je natjera na abortus. Nakon toga Rodin i dalje serijski spava s modelima i učenicama, a u nekim dijelovima Doillonov film taj erotski život prikazuje preko ruba “soft porna”. Camille Claudel nestaje iz filma, i tek u jednom razgovoru doznamo da je potonula u ludilo.
Dumontova verzija
Daljnju sudbinu Rodinove ljubavnice ispripovijedao je prije nekoliko godina jedan film kudikamo bolji od Doillonovog - “Camile Claudel 1914.” režisera Bruna Dumonta. Snimljen u stvarnom sanatoriju sa stvarnim duševno oboljelima, taj film prikazuje Camille silom strpanu u ludnicu kako moli tvrdokornog brata Paula - inače katoličkog pisca - da je oslobodi iz sanatorija, a Rodina krivi za svoj usud. Doillonov film, nastao u uskoj suradnji s Rodinovom fondacijom, nudi drukčiju verziju. Po Doillonovom filmu, Rodin se hrvao s ozbiljnim grizodušjem zbog sudbine Claudel, pokušavao joj je svojim utjecajem pogurati karijeru, a duševnu bolest kiparice ne dovodi se u pitanje. Doillonov je film - ukratko - nešto poput filmske verzije “autoriziranih autobiografija”, a to je u dobrom mjeri i uškopilo film koji je beskrvan, monoton i povremeno traljavo napravljen.