Svakako najveća atrakcija koju je Netflix ponudio svojim pretplatnicima u lipnju je film “Rolling Thunder Revue: Priča o Bobu Dylanu” Martina Scorsesea, dugačak 142 minute. Prikazali su ga i u malom broju američkih kina, kako bi se mogao kvalificirati za predstojeće natjecanje za Oscara.
Tu sada nastaju problemi: u kojoj će ga kategoriji prijaviti? Logično bi bilo da se film natječe za najbolji dokumentarac, međutim, vrlo brzo nakon pretpremijernih projekcija pročulo se da je i previše toga što promiče na ekranu fingirano. Recimo, zašto se Martin Scorsese potpisao kao redatelj kada je koncertni materijal, koji čini bar polovicu radnje, osmislio netko drugi. Scorsese ga je i predstavio, on se zove Stefan van Dorp, međutim, takva osoba ne postoji, u što su se mogli uvjeriti novinari koji su protratili vrijeme na Googleovoj tražilici i nisu našli nijedno poklapanje. Njega “glumi” Martin von Haselberg, suprug Bette Midler, koja promakne u jednom kadru arhivskog materijala. Zašto ta igra skrivača, teško je objasniti, no redatelj nas je odmah upozorio da sve u tom filmu neće biti kako spada, jer ga je počeo iluzionističkim djelcem pionira kinematografije Georgesa Meliesa “Dama koja nestaje”: pred gledateljima je mađioničar koji neku ženu prekrije velom, zatim ga makne i nje nema. Poslije on opet mahne velom i žena se pojavi na istome mjestu. Nešto slično zbiva se i u čitavom Scorseseovu filmu, svakako najčudnijem kojeg je ikad napravio.
Približavanje publici
Najprije nešto o naslovu, koji znači nešto samo gorljivim Dylanovim poklonicima. “Rolling Thunder Revue” je serija koncerata za koju je rock-zvijezda sastavila poseban tim i prosede. Održavali su se od jeseni 1975. do proljeća 1976., po Sjevernoj Americi, na njima je Dylan izvodio standarde kao što su “Blowin’ in the Wind”, “Just Like a Woman”, “Mr. Tambourine Man”, ali i štošta drugo. Od 1966. prestao je nastupati na koncertima, vratio im se 1974. s grupom The Band, ali su ga zamorile svirke pred velikim auditorijem. Zato se odlučio približiti publici, birao dvorane s ne više od tri tisuće mjesta, a i okružio se umjetnicima koji su bili povezani s njegovim glazbenim korijenima (pjesnik Allen Ginsberg, bivša životna družica Joan Baez, zatim gitarist Roger McGuinn, bivši član grupe The Byrds, koja se proslavila njegovom pjesmom “Mr. Tambourine Man”), ali i onima koji su donosili nešto novo (gitarist Mick Ronson, svirao je s Davidom Bowiejem). Naslov “Rolling Thunder” mu se dopao jer su mu rekli da na jednom od indijanskih jezika to znači govoriti istinu, a istina mu je očito bila jako važna. Zato je na nastupima obojio svoje lice u bijelo, što je Scorsese podcrtao ulomcima iz “Djece raja” Marcela Carnéa, u kojima je lice pantomimičara Baptistea (Jean-Louis Barrault) bijela maska: samo čovjek s maskom zna što je istina. Istodobno, princip je bio da nastupi budu što spontaniji, nešto što podsjeća na talijansku commediju dell’ arte, u kojoj se glumci toliko zbližavaju sa svojim likovima i publikom da to postaje nova vrsta umjetnosti. Čak je i Joan Baez priznala da je u tim prigodama bila tako opuštena, pa čak je i plesala, što si nikad ne bi dozvolila na svojim samostalnim koncertima.
Sredina sedamdesetih bila je posebno razdoblje u Americi, Richard Nixon dao je 1974. ostavku na mjesto predsjednika zbog afere Watergate, zamijenio ga je nakratko njegov potpredsjednik Gerald Ford, rat u Vijetnamu bio je izgubljen, a tako se osjećala i većina Amerikanaca. Dylanova “A Hard Rain’s A-Gonna Fall” nikad se nije bolje uklapala u neko povijesno razdoblje. On sam si je pritom zadao još jedan zadatak, htio je snimiti cjelovečernji film, i to ne bilo kakav, spoj igranih dijelova i koncertne glazbe. Za koscenarista je angažirao talentiranog i još ne tako poznatog dramatičara Sama Sheparda, film se trebao zvati “Renaldo i Clara”, a glavne uloge su igrali redatelj i njegova tadašnja supruga Sara: na premijeri 1978. njih dvoje više nisu bili muž i žena.
Scorsese je poslije razgovarao sa Shepardom, ali mu ovaj nije rekao jednu poznatu činjenicu, da se snimanje pretvorilo u pravi kaos, svatko od “glumaca” izgovarao je replike koje bi mu pale na pamet, a njegov scenarij kao da nije ni postojao. Uostalom, prva verzija trajala je pet sati, poslije je u “redateljskoj verziji” srezana na četiri, no u kinima je prikazivana kao dvosatni film, sastavljen uglavnom iz nastupa “Rolling Thunder Revuea”.
Priča o grupi Kiss
Dylan je prije početka te serije koncerata, još 1974., završio hvaljeni album “Blood on the Tracks”, s njega su često izvodili pjesmu “Simple Twist of Fate”, i počeo pripremati novi, “Desire”, napokon objavljen 1976. Ključna prinova bila je violinistica Scarlet Rivera, Dylan tvrdi da je ona bila u vezi s frontmenom grupe Kiss, koji su također bojali svoja lica, i povela ga u klub gdje su oni svirali, ali to baš nije osobito vjerojatno, jer su dečki već vladali golemim arenama. Glazbenica je, međutim, uz Dylana bila najvažnija scenska pojava u “Rolling Thunder Revueu”, a poslije i na albumu “Desire”. Vrlo atraktivna brineta, koja se rado tetovirala i bojala, uklopila se sjajno u tu šaroliku družinu.
Prinova u drugom dijelu serije koncerata bila je i legendarna kanadska kantautorica Joni Mitchell. Imala je pravilo da ne izvodi svoje poznate pjesme, radije se odlučila za “Coyote” koji je skladala nakon posjete indijanskom rezervatu s Dylanom. Objasnili su joj da je odjek na njezine nastupe mlak jer publika još ne poznaje ono što se izvodi, ali ona nije odustala od svog principa.
Koncerti su se s vremenom mijenjali, u početku su pjesnici Ginsberg i njegov životni partner Peter Orlovsky dobili dosta prostora, ali kako je glazba postupno prevladavala, njih su gurnuli na marginu: Orlovsky je čak tovario prtljagu članova “revije” u autobuse. Dokumentarni snimak to točno pokazuje, međutim, u odnosu na sve opsjene kojima se poslužio Scorsese, možda je i taj događaj pogrešno interpretiran.
Što je sve u filmu izmišljeno? Svakako epizoda sa Sharon Stone, koja tvrdi da je kao 19-godišnjakinja došla s mamom na koncert “Rolling Thunder Revuea”, da je zahvaljujući Dylanu ušla u dvoranu i da joj je on ponudio da se pridruži grupi i pomaže oko kostima i koječega drugog. Kao mlada nosila je majicu s logom grupe Kiss, što se fino uklopilo u sve mistifikacije s tim majstorima heavy metal kiča. Suluda je anegdota da ju je Dylan te večeri uvjerio da je za nju skladao pjesmu “Just Like a Woman” i da ju je tek T-Bone Burnett upozorio da je to standard star barem deset godina. Sharon je u to doba imala 17 godina i kao maloljetnica s glumačkim aspiracijama nikad ne bi upala u takvu družinu. No, sa Scorseseom je u odličnim odnosima, dobila je Zlatni globus i nominaciju za Oscara za glavnu ulogu u njegovu gangsterskom epu “Casino”, pa su se dogovorili što treba reći u intervjuu.
Protestne pjesme
Jim Gianopulos, šef Paramount Picturesa, tvrdio je Scorseseu da je bio promotor te turneje, što po svoj prilici nije točno, jer je u to doba upravo pripremao doktorat na pravu. Prema njegovim riječima, “Rolling Thunder Revue” bio je financijski fijasko, što je pak vrlo vjerojatno, jer je trebalo platiti taj vrlo zahtjevni pogon, a dvorane u kojima su nastupali bile su premale da bi osigurale solidan prihod od ulaznica.
Prema kraju filma nižu se Dylanove protestne pjesme, “The Ballad of Ira Hayes” (napisao ju je folk pjevač Peter La Farge, koji se nakratko pojavljuje u arhivskom materijalu), “The Lonesome Death of Hattie Carroll” i naposljetku “Hurricane” s albuma “Desire”, o boksaču Rubinu Carteru, nepravedno osuđenom za višestruko ubojstvo. Potonji se pojavljuje i u filmu, hvali Dylana koji je na njegov slučaj upozorio svjetsku javnost i omogućio mu ponovno suđenje, međutim, ako ste gledali film “Hurricane” Normana Jewisona iz 1999. za koji je Denzel Washington nominiran za Oscara, tamo ste mogli doznati malo drukčiju verziju te priče. Carteru je pozornost koju je izazvala Dylanova pjesma itekako dobro došla, no kanadski aktivisti koji bez honorara brane takve osuđenike objašnjavaju mu da popularnost dolazi i prolazi, i same glazbene zvijezde okreću se novim temama, dok samozatajni pravnici takvih grupacija mjesecima i godinama pišu žalbe na koje suci ipak moraju reagirati. Zbog njih je Carter naposljetku, 1985. godine, oslobođen, a ne zbog Dylanove pjesme. Uostalom, Carter je umro 2014., što znači da Scorsese po svoj prilici nije snimio ni taj intervju.
Sumnjivi intervjui
Što je on uopće snimio? Zgranut ćete se kad pogledate film “Renaldo i Clara”, pa čak i skraćenu verziju. Sve je tamo, fascinantni koncerti “Rolling Thunder Revue”, pa čak i scena s Dylanom i Ginsbergom na grobu Jacka Kerouaca. Što je u svemu tome Scorsese napravio? Nekoliko sumnjivih intervjua i sređivanje sati i sati koncertnih snimaka koji i danas djeluju fascinantno. Tko ih je režirao? Bit će sam Dylan, odnosno rasporedio je kamere unaprijed i po dogovoru. Možda je zato izmišljen onaj fantomski Stefan van Dorp koji tvrdi da je to njegov materijal. I odjavna špica na kojoj su pobrojani Dylanovi koncerti - pa čak i onaj u Varaždinu iz 2008., ocijenjen kao “zastrašujuće loš”, te zagrebački na Šalati, dvije godine kasnije - nije baš suvisla, jer kad film ima takav naslov, trebalo se ograničiti samo na dvorane i razdoblje u kojima je svirala “Rolling Thunder Revue”. Ima se tu još štošta prigovoriti, krajnje nemarno skakutanje po povijesti, ali dobronamjernima to neće toliko smetati.
Ovo je treći put da Scorsese snima Dylana, prvi put se pojavio u njegovu “Posljednjem valceru”, snimci oproštajne svirke grupe The Band, zatim vrlo dojmljivo u troipolsatnom dokumentarcu “No Direction Home: Bob Dylan”, a ovo je njihova treća suradnja. Od onoga što je Scorsese kontrolirao najzanimljivije su Dylanove cinične izjave da je “Rolling Thunder Revue” bila tako davno da je se on uopće i ne sjeća i da je od svega ostao samo pepeo.