Godina je 1986. Na Lubjanki u Moskvi, sjedištu moćnog KGB-a, uzbuna. U ponosu sovjetskog napretka, nuklearki u Černobilu, otkriven je uljez - agent CIA-e Albert Lenz. Mladi potpukovnik KGB-a Andrej Nikolajev leti tamo da ga locira i obezvrijedi. No, katastrofa se ipak dogodila, ali ona je plod inozemne diverzije. To je suština ruske serije od 12 epizoda režisera Alekseja Muradova o tragediji Černobila, snimljene za TV postaju NTV još 2014. godine. Doduše, autori su vjerojatno u problemu, jer kako god, ispada da smjerni potpukovnik ipak nije izvršio svoj zadatak, a podli saboter iz CIA-e jest! No, to je njihov problem.
Ruska serija se trebala početi prikazivati krajem travnja na godišnjicu tragedije, ali je onda jedan drugi Černobil, unio nemir i poremetio planove te odgodio prikazivanje, najvjerojatnije tek za jesen. Serija je, kako se čuje, ponovno u montaži, pa je zanimljivo hoće li sadržavati ovaj svoj do sada poznati sinopsis. (Ovdje treba reći da se i iz stenograma na Politbirou CK KPSS može zaključiti da nikakve diverzije ili sabotaže nije bilo, mada je već ruska urbana urotnička legenda da je na dan eksplozije u nuklearki bio “strani agent”.)
No, Rusija je još jednom u šoku zbog Černobila. Prorežimski mediji i čuvari domoljubne čistoće ne znaju što bi. Negoduju. Dogodio im se HBO-ov Černobil. Očekivala se još jedna zapadnjačka serija puna predrasuda i stereotipa o Rusima i SSSR-u. No, na opće iznenađenje, toga je ovog puta bilo u marginalnim količinama ili u stvarima koje ne utječu na radnju i suštinu onoga o čemu serija govori - katastrofi Černobila, tromoj birokratskoj i ideološkoj reakciji režima, improvizacijama oko sanacije te herojstvu ljudi koji su išli u sigurnu smrt kako posljedice ne bi bile još razornije.
Zemlja 'bez ijedne nesreće'
Treba podsjetiti da se ta najveća moguća nesreća dogodila u zemlji čiji mediji nisu izvještavali ni o kakvim nesrećama, u SSSR-u nije “bilo” ni poplava, ni požara, niti su vlakovi iskakali iz tračnica, nisu padali avioni niti je bilo ubojica i automobilskih sudara. E pa sada u takvoj atmosferi događa se apokaliptični incident. Pa, prvomajska parada u Kijevu, svega nekih stotinjak kilometara od Černobila, ni četiri dana nakon eksplozije reaktora, nije bila otkazana. Da se ne stvara panika!? Uz neka čisto zapadnjačka nerazumijevanja, poput scene kada rudari tapšu ministra dok mu svijetloplavo odijelo ne postane posve crno od ugljena.
- To je lijepa, efektna scena, ali šteta što se to ipak nije moglo dogoditi. Voljela bih da se to dogodilo, ali nije - dobrohotno piše Ana Narinskaja, napominjući u svom osvrtu u moskovskoj Novoj gazeti da u ono vrijeme takvo što ipak nije bilo moguće. Ona nadalje piše kako “je to tragedija koja je pogodila nas i mi smo trebali napraviti tu seriju, ali činjenica da nam Amerikanci pokazuju podvig naših ‘likvidatora’ tragedije, koji su po cijenu života spašavali ‘zdravlje Europe’ je na neki način sramota za naš nacionalni ponos, preko koje prorežimski mediji ne mogu preći i upravo zato se hvataju i traže i najbanalnije nedostatke u seriji”. Ona se prisjeća, tih davnih dana travnja 1986. godine, kako su se glasine širile nakon nesreće, a da nikakvih službenih informacija nije bilo.
- Sistem laži i šutnje, samo da ne procuri negdje, ugrožavao je živote ljudi - piše Narinskaja.
No, začuđuje zašto Putinovi čuvari ideološke čistoće tako usrdno brane zloslutni KGB i boljševički režim, koji tada već počinje atrofirati, odgovoran za sporu reakciju, zbog čega je nastradao još veći broj ljudi. Ljuti su jer su seriju napravili Amerikanci, a ne mogu se s njom sprdati (a tako bi htjeli) kao nekada s Rockyjem 4 ili Rambom. Tako je komentator TV postaje Rusija 24 Stanislav Natanzon izvan sebe jer je u seriji pokazano kako se Valerij Legasov, čovjek koji je vodio sanaciju i istragu o razlozima černobilske tragedije, ubio navečer, “kada svi znaju da se objesio tijekom dana”!
Napadi ruskih medija na HBO
Komentator kaže kako je Legasov objavio svoje izvješće u Pravdi, ali ne napominje da je tekst ležao mjesecima u redakciji jer je Akademija nauka odbacila njegovo izvješće, a objavljeno je tek dva tjedna nakon samoubojstva, a da je Mihail Gorbačov odbio Legasovu dati zvanje Heroj SSSR-a (to je učinio tek prvi ruski predsjednik Boris Jeljcin nakon raspada SSSR-a, dajući mu posmrtno titulu Heroja Rusije). Ili da slika “Ivan Grozni ubija sina” ne visi u Kremlju, a u Pripjatu nije bilo PVC prozora kako u jednoj sceni ispada. Tjednik Argumenti i fakti piše da je “Černobil” karikatura, a ne istina, dok je Komsomolska pravda išla i korak dalje, navodeći ideološki razlog, “serija želi diskreditirati i podriva imidž Rusije kao nuklearne države”.
Poznati ruski publicist i novinar Anatolij Vasserman prekinuo je svaku raspravu riječima: “Kada Anglosasi nešto govore ili snimaju o Rusima, to u startu nema veze s istinom”.
No, zato književnik i dramaturg Vladimir Gubarjev, koji se proslavio kazališnom dramom “Sarkofag” o černobilskoj tragediji (drama je izvedena u preko 60 kazališta diljem svijeta) te koji je tijekom nesreće bio na licu mjesta, kaže kako zanemaruje neke greške (“na rudare sigurno nisu uperili kalašnjikov”, ili “žena vatrogasca Ignatenka nije mogla ući u bolnicu tako da na porti tutne pet rubalja”), HBO-ova serija mu se svidjela jer je atmosfera i sve ono što se događalo prilično vjerno prikazano. Doduše, Gubarjev napominje kako rudari nisu imali nikakvu zaštitnu odjeću, ali se nisu ni skidali goli i kopali.