Znate li kako možete prepoznati da je umjetnik pronašao svoju muzu? Kad tijekom rada na jednom djelu već razmišlja o sljedećoj suradnji. Dok su 1993. snimali Pakleni šund, redatelj Quentin Tarantino i glumica Uma Thurman počeli su razgovarati o borilačkom filmu u kojemu bi ona igrala glavnu ulogu.
Tarantinova je ideja bila vrlo – tarantinovska. Film bi se zvao Kill Bill. Thurman bi u njemu igrala najubojitiju atentatoricu na svijetu koju proganjaju ljudi što je žele ubiti. Svaki njezin okršaj s njima bio bi realiziran u stilu drugog filmskog žanra – kung-fu filma, blaxploitationa, filma s tematikom američkog ruralnog Juga i slično. Thurman je na njegovu ideju odgovorila vlastitom: krupni plan krvavog ženskog lica, nakon kojeg se kamera odmakne i otkrije da je žena u vjenčanici. Ta se ideja Tarantinu toliko dopala da ju je pretočio u 30 stranica materijala.
Ta je kolekcija inicijalnih ideja idućih nekoliko godina provela u ladici. Tarantino je nakon Paklenog šunda snimio krimić Jackie Brown, a Thurman je uživala u plodovima uspjeha prve suradnje s Tarantinom glumeći u romantičnoj komediji Istina o mačkama i psima (1996.), superjunačkom spektaklu Batman i Robin (1997.), distopijskom znanstvenofantastičnom filmu Gattaca (1997.) i novoj ekranizaciji romana Jadnici Victora Hugoa iz 1998.
"ŠALABAHTER IZ FILMA" O "KILL BILL: CIJELA KRVAVA PRIČA" POGLEDAJTE U NASTAVKU TEKSTA:
Nakon izlaska Jackie Brown Tarantino i Thurman sreli su se na jednoj zabavi, gdje ga je ona upitala kada će snimiti Kill Bill. Kad se vratio kući, izvadio je iz ladice materijal koji je dotad napisao i pročitao ga iznova. Ovaj put kamera nije otkrila samo da je žena krvavog lica u vjenčanici, nego i da je trudna. Tada se rodila Nevjesta – protagonistica Kill Billa. Uvjeren da u rukama ima dobru ideju, Tarantino je odlučio da će upravo Kill Bill biti njegov idući, četvrti film te je sjeo i napisao scenarij. Nekoliko tjedana kasnije, na slavlju povodom Thurmanina rođendana, poklonio joj ga je kao dar.
Dotjeraniju verziju scenarija Tarantino je potom poslao Miramaxu, filmskom studiju koji je financirao njegova prva tri filma. Čim su ga čelni ljudi studija, braća Harvey i Bob Weinstein, pročitali, dali su mu "zeleno svjetlo" te budžet od 40 milijuna dolara.
Kill Bill obrise je počeo poprimati u travnju 2001., a Tarantino je počeo sastavljati ekipu. Za koreografiju borbi angažirao je Yuena Woo-pinga, hongkonškog majstora borilačkih vještina koji je nekoliko godina ranije osmislio borilačke sekvence u Matrixu te Tigru i zmaju. Za fotografiju je doveo Roberta Richardsona, Oscarom nagrađenog direktora fotografije koji je dotad snimao za Olivera Stonea. Za glazbu RZA-u, repera i producenta iz legendarnog hip-hop kolektiva Wu-Tang Clan, a Robert Rodriguez – redatelj, Tarantinov prijatelj i dugogodišnji suradnik – ponudio se napisati glazbu za drugi dio filma za simboličan honorar od jednog dolara.
Casting je bio jednako pažljivo složen. Lucy Liu, tada poznata uglavnom po TV seriji Ally McBeal, dobila je ulogu O-Ren Ishii nakon što ju je Tarantino primijetio u pustolovnoj komediji Šangajsko podne. Vivica A. Fox dobila je svoju nakon što je redatelj slučajno u videoteci naišao na njezin film Za ljubav je potrebno dvoje. Daryl Hannah privukla ga je nastupom u TV trileru Prva meta. Za ulogu Billa Tarantino je razmatrao Warrena Beattyja i Kevina Costnera – oba su odbila. Naposljetku je ulogu ponudio Davidu Carradineu, zvijezdi kultne TV serije Kung Fu iz sedamdesetih, čovjeku kojemu je u tom trenutku karijere hitno trebao novi vjetar u jedra. Sonny Chiba, legenda japanskih borilačkih filmova i Tarantinov idol iz djetinjstva, dobio je ulogu Hattorija Hanze.
Kad je sve bilo složeno, Thurman je ostala trudna. Harvey Weinstein inzistirao je na tome da ovaj pronađe drugu glumicu. Redatelj je bio nepokolebljiv. Miramaxu je odgovorio na sebi svojstven način: on je grindhouse Josef von Sternberg, a Thurman njegova samurajska Marlene Dietrich. Bez nje nema filma. Miramax je popustio i produkcija je odgođena godinu dana.
Snimanje je napokon počelo 17. lipnja 2002., pet mjeseci nakon što je Thurman rodila. Plan je bio snimati pet dana tjedno, uglavnom kronološki, na lokacijama od Austina i Los Angelesa do Tokija i Hong Konga. Tarantino je odmah povisio tempo na šest dana tjedno.
Najzahtjevnija sekvenca bila je obračun u klubu "House of Blue Leaves", za koji je Tarantino imao jasnu viziju: jedna od najvećih akcijskih scena u povijesti filma. Planirana su bila dva tjedna snimanja. Odradili su dva mjeseca. Od ukupno 1.700 litara lažne krvi potrošenih na cijelom filmu, 380 ih je otišlo samo na tu sekvencu – i to je bio samo dio koji je publika vidjela. Ostatak je, kako bi se izbjegla NC-17 oznaka za odrasle, prebačen u crnobijelu varijantu. Japanska publika dobila je punu kolor verziju. Tarantinov komentar na tu nejednakost bio je jednostavan: oni to mogu podnijeti.
Ni ostatak snimanja nije bio nimalo miran. Pri samom kraju, s manje od tjedan dana do završetka, Thurman je morala sama odvesti automobil za jednu od scena. Kaskaderska ekipa nije bila zakazana, a Tarantino ju je uvjeravao da nema opasnosti. Karmann Ghia iz 1973., s izmijenjenim mjenjačem i nepričvršćenim sjedalom, zabila se u stablo brzinom od 65 kilometara na sat. Thurman je zadobila ozljede vrata, leđa i koljena te potres mozga. Incident je narušio i njihov privatni odnos – godinama se nisu ni čuli. Pomirili su se tek 2018., kada joj je Tarantino pribavio snimku s mjesta nesreće koju je Miramax godinama uskraćivao, a koju je ona potom priložila uz optužbe protiv Harveyja Weinsteina. Tarantino je cijeli slučaj nazvao najvećim žaljenjem svog života.
Početni budžet na kraju se popeo na 55 milijuna dolara, a planiranih nekoliko mjeseci snimanja protegnulo se na 155 dana.
Kad je snimanje završilo, Tarantino je imao problem kojeg bi se većina redatelja prestrašila: previše materijala. Rješenje je predložio Harvey Weinstein – podijeliti film u dva dijela. Tarantinu je ideja odgovarala. Da je Kill Bill izašao kao jedan film, morao bi rezati animirani segment, Pai Meijevo poglavlje i niz sporednih scena koje su, po njegovu mišljenju, činile film posebnim. Kao dva filma, sve je moglo ostati.
Kill Bill Vol. 1 premijerno je prikazan 29. rujna 2003., a Vol. 2 slijedio je 8. travnja 2004. Zajedno su zaradili više od 330 milijuna dolara te postali Tarantinov komercijalno najuspješniji projekt do tada. Akademija ih je u potpunosti ignorirala – film nije bio nominiran ni u jednoj oscarovskoj kategoriji – no Uma Thurman dobila je nominacije za Zlatni globus za oba dijela, a u drugom joj je društvo pravio i David Carradine.
Tarantino, međutim, nikada nije prihvatio ideju da su Vol. 1 i Vol. 2 dva zasebna filma. Za njega je Kill Bill uvijek bio jedno djelo. Godine 2006. na Filmskom festivalu u Cannesu premijerno je prikazana cjelovita verzija pod nazivom Kill Bill: Cijela krvava priča, duga 215 minuta, s punom kolor verzijom sekvence iz kluba "House of Blue Leaves". Od 2011. film se povremeno prikazuje u Tarantinovu kinu New Beverly Cinema u Los Angelesu, no kopija je toliko rijetka da ju je organizacija Exhumed Films iz Philadelphije za vlastitu projekciju posudila izravno od Tarantina – istu onu prikazanu u Cannesu.
Kill Bill: Cijela krvava priča u hrvatska je kina stigao 9. travnja, a kritičar Jutarnjeg lista Damjan Raknić u novoj epizodi serijala Šalabahter iz filma donosi pet razloga zbog kojih ga trebate pogledati.
