Na malim ekranima 11. listopada počinje emitiranje novog urnebesnog serijala “Knjaz kod ‘vatrenih’”. Naš poznati autor će TV publici na specifičan način približiti naše nogometne zvijezde uoči odlaska reprezentacije na SP u Katar. Kako je proteklo snimanje i što sve možemo očekivati u toj novoj TV avanturi, Robert Knjaz opisuje u intervjuu za Studio. A dodat će i da pjesma “Work hard, play hard” najbolje opisuje njegov životni put. Nakon ovog serijala nastavlja sa snimanjem životinja, ima i planove za budućnost, a osim putovanja i provođenja više vremena s obitelji, želja mu je naučiti i breakdance helikopter.
Kako su tekla snimanja?
Serijalom “Knjaz kod ‘vatrenih’” bavim se još od lipnja. Snimanja su bila vrlo zanimljiva i intenzivna i bit će to super uvod za Svjetsko prvenstvo u Kataru. Riječ je o portretima “vatrenih” u šest epizoda od 26 minuta, od kojih će pet epizoda biti u inozemstvu. Snimali smo kod Lovre Majera u klubu Rennes u Francuskoj, kod Josipa Juranovića u Celticu, Borne Barišića u Glasgow Rangersima, Ivana Perišića u Tottenhamu u Londonu, Borne Sose u Stuttgartu, a posjetili smo i Joška Gvardiola u Leipzigu. Za kraj imamo i posebnu emisiju o zvijezdama HNL-a, Oršiću s kojim je sve dogovoreno i Livaji kojem se još uvijek nadamo.
Jeste li na setu imali neočekivanih događanja?
Cijeli je život jedan neočekivani događaj. Ujutro kad se probudiš, ne znaš hoće li te u podne pogoditi meteor ili tramvaj, hoćeš li se naglo razboljeti, gdje ćeš spavati u nepoznatoj zemlji i kakav te smještaj uopće čeka, hoće li klub pustiti igrače na samo sat vremena ili na šest sati, dakle riječ neočekivano je zapravo dio mog posla već tridesetak godina.
Tko od “vatrenih” ima poseban dar za show, čiji vas je karakter iznenadio?
Svatko od njih je bio zanimljiv na svoj način, otkrili su nam nešto od nepoznatih detalja iz privatnog života, ponešto o svojim osobnostima i skrivenim talentima tako da sada ne bih nikoga posebno izdvajao. Prepustio bih to gledateljima da se sami iznenade 11. listopada kada počinje serijal.
Javnosti je poznato da ste veliki obožavatelj reprezentacije i odlazite na gostovanja s “vatrenima”. Koja su vam prvenstva ostala u sjećanju, a koja vam je utakmica posebna?
Bio sam na svim prvenstvima na kojim je nastupala Hrvatska, osim 1996. godine na EP-u u Engleskoj. Zato sam nakon 20-ak godina gostovanja odlučio da neću ići na SP u Rusiju jer sam se zaželio napokon gledati prvenstvo u Hrvatskoj. No, u Rusiji smo igrali sjajno pa nisam izdržao i morao sam otići na pogodite koju utakmicu? Baš onu u finalu koju smo jedinu izgubili. Sada me svi oko mene nagovaraju da više nikad ne idem na utakmicu reprezentacije jer to očito nije dobro za naše rezultate. Zbog toga ću možda preskočiti Katar. Što se tiče uspomena, što je udaljenije mjesto prvenstva, to je tamo egzotičnija i zabavnija ekipa hrvatskih navijača te su bolje priče i doživljaji. Zbog toga mi je u najljepšem sjećanju ostalo prvenstvo u Japanu i Brazilu, tamo je bio koncentrat onih koji žive za hrvatski dres.
Što ovaj serijal donosi publici pred malim ekranima?
Mi “vatrene” slavimo i obožavamo, zbog njih se veseli i tuguje cijela nacija, a vrlo malo se zna kakvi su oni zapravo. Želio sam saznati tko su zapravo ti ljudi te sebi i gledateljima pokazati tu jednu ljudsku stranu svih tih igrača. Uz masu nogometnih zanimljivosti iz njihovih inozemnih nogometnih sredina, saznat ćete i tko od njih može prebrojati riječi u svakoj vašoj rečenici, tko radi spačke, tko više voli kelj od Mc-ja, tko je sramežljiv, a tko romantik i još masu toga.
Kakvo je vaše mišljenje o Hrvatima kao vatrenim navijačima?
Hrvati su na svjetskom vrhu po praćenju reprezentacije, bez obzira na to što smo puno manja država i nema nas toliko kao, na primjer, Argentinaca. Veseli me i zapanjuje kad vidim kojim sve načinima ljudi dolaze na utakmice, počevši od ljudi koji su došli u Japan Transsibirskom željeznicom ili četvorice njih iz Jastrebarskog koji su 12 dana spavali u autu veličine kutije šibica ili pet odraslih muškaraca koji su spavali u mini japanskoj sobi od 2 x 2 metra pa su trojica spavali na boku, a dvojica na leđima te su svakih sat vremena mijenjali poziciju kao na roštilju kako bi mogli spavati u toj mini sobici. Sve te zemlje poput Japana su dosta skupe i nije lako štedjeti cijelu godinu kako bi navijači došli tamo, poput mojeg prijatelja Kliškog koji je u Klisu nekoliko mjeseci cijepao drva da bi zaradio za avionsku kartu do te daleke destinacije gdje je onda proveo 12 dana s 50 dolara u džepu. To je dokaz da hrvatski navijači nisu samo vrhunski navijači, nego su u isto vrijeme mađioničari, nema toga što nisu spremni napraviti i kakvu magiju proizvesti samo da bi bili uz svoju reprezentaciju. Da igramo na Sjevernom polu, sigurno bi nas bilo bar nekoliko tisuća.
Ako se odmaknemo od nogometa, što su vaši sljedeći izazovi?
Mi već godinu dana pripremamo drugu sezonu serijala o životinjama. Osam epizoda od 52 minute o vranama, pčelama, medvjedima, lisicama, jazavcima, zečevima, vjevericama, jelenima i ježevima. Napravili smo malu produkcijsku pauzu kako bismo uspjeli realizirati ovaj projekt ususret Svjetskog prvenstva i čim završimo, vraćamo se opet na životinje koje će se prikazivati na HTV-u 1 odmah nakon Nove godine.
Što biste vi voljeli gledati u programima domaćih televizija? Imate li nekog TV favorita?
Nažalost, televiziju i YouTube ne uspijem gledati jer jednostavno nemam vremena. Toliko televizijskog programa proizvodim da ga ne stignem još i pratiti. To je otprilike kao kuhar koji 10 do 12 sati dnevno kuha pa ne stigne još i doma kuhati. Ono što sam primijetio jest da uglavnom prevladavaju “shiny floor” showovi, nešto što smo nekada gledali na talijanskim televizijama. Kada uhvatim malo slobodnog vremena, a to je vrlo rijetko, volim gledati dokumentarce i putopise, trenutačno “Europa iz zraka”, a volio bih jednog dana tako vidjeti i Hrvatsku iz zraka.
Ima li nešto posebno, nevezano uz profesionalni život, u čemu biste se htjeli okušati?
Davna mi je želja bila da za svoj 40. rođendan naučim breakdance helikopter i tu mi moj prijatelj Elvis Hodžić neuspješno pomaže. Kad god krenem trenirati, moram negdje otputovati zbog posla pa me nema tjedan, dva. Od većih planova, volio bih još obići nekoliko predivnih mjesta na svijetu, kao što su Francuska Polinezija, Galapagos i Patagonija, no možda to ostane za idući život. Htio bih imati i više vremena za neke privatne stvari za koje ga sada nemam jer jurim od projekta do projekta. Na primjer, za pterodaktiličarstvo.
Budući da ste veliki kreativac, imate li vremena za privatni život?
Preko godine je povuci-potegni, ali TV produkcija je kao zanimanje prosvjetnih radnika jer i nama sezona zamire kad dolazi ljeto, uglavnom se vrte reprize na TV-u, a i ne možeš nikoga snimiti jer su svi sugovornici na plaži. Zato je kod mene u kolovozu kolektivni GO, kao i oko Božića i Nove godine. To je vrijeme za obitelj pa često odemo na neko putovanje, da ne ispadne da samo tata putuje. Na tim obiteljskim team buildinzima stvaramo najljepše uspomene. Postoji pjesma “Work hard, play hard” od Akona i Davida Guette, a taj naslov prilično opisuje moj život.
Što vas motivira da iznova snimate, gdje pronalazite ideje za svoja djela?
Bavim se ovim poslom zato što volim kad se od neke male idejice u glavi stvori TV proizvod koji nekome donese emociju ili ga nešto novo i poučno nauči. To je kao kada u kuhinji od nekoliko sastojaka napravite ukusno jelo koje nekoga nahrani ili kada vam netko dođe s raščupanim ptičjim gnijezdom na glavi, a vi mu napravite prekrasnu frizuru i on se nakon toga lijepo osjeća. Bilo koje ljudsko stvaranje čovjeka ispunjava zadovoljstvom, pa tako i mene, tako da mi nikad ne manjka entuzijazma i vatrice za projekte.
Urednik ste cijelog niza hvaljenih i gledanih serijala, no koje je vama djelo posebno drago i zašto?
Što je bilo najizazovnije napraviti? Jako su mi drage emisije ovih posljednjih nekoliko godina: “Najveće svjetske fešte” kao oda ljudskom veselju te “Hrvatski velikani”, “Pametan kao kokoš - tvrdoglav kao magarac” i “Osjećaji”, taj neki triptih znanstveno-popularnih emisija. Oko toga sam se dosta namučio jer nisam akademik i nemam saznanja o svim tim područjima, ali sam zato radeći te projekte puno toga naučio o svijetu oko sebe. Velika je radost i ponos kad nakon te muke oko snimanja vidim da se “Hrvatski velikani” prikazuju u školama i da djeca iz toga uče te, naravno, pozivam učiteljice da i dalje to čine. Učiteljice, ljubim vas u oko, Bog vas blagoslovio!
Tko vam je najveća potpora i kritičar?
Pa, uvijek ti je najveća potpora obitelj, žena, djeca i prijatelji, a najveći sam kritičar sam sebi. Niti jedna emisija ne može izaći u javnost dok nisam posve zadovoljan njome i dok prvi nisam siguran da se neću crvenjeti kad izađem iz kuće. Pa opet strepim pri svakom emitiranju.
I za kraj, biste li izdvojili svoju najveću životnu želju?
Ma, zvučat će kao izbor za Miss, ali stvarno bih volio da prestanu ratovi, ovo u Ukrajini me stvarno rastužuje kao i sve nas, ginu i jedni i drugi, a za što? Planet Zemlja je predivno mjesto, ali iz nekog razloga ljudi, umjesto da uživaju u svoj toj prirodnoj ljepoti i raskoši, da si međusobno pomažu i vesele se, imaju potrebu sve to uništavati i gristi jedni druge. To je put u propast i jedina mi je želja da se pojavi netko s čarobnim štapićem i vrati sve na tvorničke postavke. Jer, svaki je čovjek u svojoj nutrini dobar, samo često nije svjestan da radi krivo i sebi i drugima. Dakle, “mir i ljubav”, dragi prijatelji, i, naravno, nemojte zaboraviti gledati “Knjaz kod ‘vatrenih’” 11. listopada u 20 sati na HTV-u 1, vrhunski ćete se zabaviti!