Georges Schwizgebel nedavno je bio gost Animafesta, na kojemu mu je uručena i Nagrada za životno djelo te otvorena izložba u Galeriji Kranjčar.
Schwizgebel, koji je u vrijeme održavanja Animafesta proslavio sedamdeset šest godina, nije želio da mu se nagrada dodijeli online, već je tom prigodom doputovao u Zagreb. Godine ga nisu spriječile niti da radi na dovršavanju novog filma.
Čestitamo mu, na početku razgovora, rođendan. "Da baš se sretno poklopila dodjela nagrade za životno djelo s mojim rođendanom", odgovara. Ovaj međunarodno priznati animator nije prvi put u Zagrebu. Kaže da ni sam ne zna nabrojati koliko je točno puta bio.
"Nagrada Animafesta za životno djelo puno mi znači jer je riječ o važnom festivalu. No, uz ovaj me festival vezuje i moja osobna povijest. Naime, ja sam svoj prvi film, 'Ikarov let', premijerno pokazao upravo na Animafestu. Bilo je to 1974., dvije godine nakon što je festival započeo. Sjećam se i dan danas da je bila fantastična atmosfera na otvaranju. Nakon toga, vraćao sam se u Zagreb mnogo puta, teško da mogu pobrojiti koliko."
Utjecajan autor
Schwizgebelgovi filmovi kao što su "Put u bezdan" ili "Čovjek bez sjene" ubrajaju se u najutjecajnije filmove svih vremena na području animacije. "Priznanja mi znače puno jer to znači da mogu nastaviti snimati filmove u čemu najviše uživam", kaže nam autor, s kojim smo se našli u predvorju hotela u kojemu je odsjeo.
U filmu "Čovjek bez sjene" prati čovjeka koji mijenja svoju sjenu za blago, no bude razočaran: "Krenuo sam raditi film o čovjeku bez sjene nakon što sam pročitao roman. Inače mi se jako u animaciji sviđa crtati sjene, pa mi je crtati čovjeka bez sjene predstavljalo i svojevrstan izazov."
Kao i ostali njegovi animirani filmovi, i ovaj ima jaku umjetničku notu. Upravo je to i temeljno obrazovanje našeg sugovornika.
"Kao dijete sam puno crtao i moji su me roditelji poslali u umjetničku školu, vjerovali su da ću biti slikar. No, iako sam puno u tih godinu dana, koliko sam išao u umjetničku školu, naučio i o umjetnosti i o povijesti umjetnosti, shvatio sam da to nije za mene. Prebacio sam se na grafički dizajn." Nakon studija grafičkog dizajna proveo je pet godina u reklamnoj industriji:
"Tamo je trebalo i znati prodati proizvod radom kojeg ste napravili. Nije ni to bilo za mene. Živjeli smo u Ženevi, i saznao sam za festival animiranog filma koji se održava u Annecyju, relativno blizu. Prvi sam put tamo otišao 1965. ili 1967., ne sjećam se točno, i ostao zapanjen filmovima koje sam imao prilike gledati. Takvi se filmovi nisu mogli u to doba gledati na televiziji."
Potpora vlade
Odlučio se baviti animacijom, o kojoj je učio u hodu. "Imao sam sreće da sam od samih početaka dobro prolazio na festivalima, što je prepoznala i švicarska vlada pa sam imao potporu", govori ovaj međunarodno priznat švicarski redatelj.
Kaže kako animirane filmove nije imao prilike gledati nigdje nego u Annecyju. Danas mladi redatelji mogu vidjeti animirane filmove posvuda online. Je li to bolje ili lošije radi prevelike izloženosti informacijama? "Definitivno je bolje."
Kažem mu kako mi je, kao likovnjaku po struci, možda i najbliži njegov film "Romansa" gdje se slučajan susret u avionu i zajedničko gledanje filmova pretvaraju u romansu, dok uz pozadinu svira Rahmanjinov. Za njega ovaj film ima posebno značenje: "Moj sin je pijanist, a kći svira čelo. U ovom filmu svi nastupamo zajedno. U mojim filmovima nema dijaloga i muzika ima veliko značenje."