Francuska redateljica Julia Ducournau zanimanje filmske kritike zadobila je kao jedna od neobičnijih laureatkinja kanske Zlatne palme u proteklih desetak godina, a ujedno kao prva žena koja se kao samostalna redateljica od njezina uvođenja 1955. godine uopće i domogla središnje kanske nagrade. Nakon što je 2016. godine debitirala filmom "Sirovo" (eng. Raw), mješavinom tjelesnog horora i drame o odrastanju, Ducournauin je drugi film, nagrađeni "Titan" (eng. Titane), nastavio žanrovski odudarati od očekivanih kandidata za Zlatnu palmu. Na granici drame i tjelesnog horora, "Titan" je pripovijetku o manekenki seksualno opčinjenoj automobilima preobrazio u bizarnu alegoriju o identitetu, prihvaćanju i pravu na odlučivanje koga želimo smatrati svojom obitelji. Ducournauina protagonistica, pritom trudna s djetetom koje je u apsurdističkom ogranku radnje začela s automobilom, nakon niza nemotiviranih umorstava uhićenje izbjegava glumeći davno nestalog sina mačističkog vatrogasca, koji joj povjeruje i pruži bezuvjetnu roditeljsku ljubav, za koju je tijekom odrastanja bila zakinuta. Uz vizualni okvir prezasićenog kolorita, kromiranih površina i fluorescentnih svjetala, tjelesni horor "Titana" odnosio se prvenstveno na prenaglašavanje stvarnog izobličavanja tijela tijekom trudnoće. No iznad svega drugoga, Ducournauin je spoj Cronenbergova "Sudara" (Crash) i tople drame o odabranim obiteljima ostavio dojam da će se i njezini naredni filmovi neminovno pridržavati sličnog obrasca.
Tako kontekstualizirana, mlaka i polarizirana recepcija Ducournauina ovogodišnjeg takmaca za Zlatnu palmu, drame "Alpha", nije bila osobito iznenađenje. Ducournau je "Alphu" tijekom kanske premijere opisala kao svoj najosobniji film, gledateljstvu šaljivo poručila da ne očekuje nastavak "Titana" i ustvrdila da je žanr tjelesnog horora u njezina prva dva filma publiku "udaljio" od razumijevanja podložnih pouka. Unatoč takvoj najavi, "Alphin" sumorni amalgam alegorijske drame i tjelesnog horora pred svoju je publiku postavio vjerojatno najzahtjevnije interpretativne izazove u Ducournauinu dosadašnjem opusu. Postavljena u neodređenu sadašnjost ili blisku prošlost, radnja filma prati naslovnu trinaestogodišnjakinju Alphu (Mélissa Boros), koja s neimenovanom samohranom majkom berberskog porijekla (Golshifteh Farahani, koja suvereno nosi film) živi u distopijskom gradiću na francuskoj obali. Usred širenja smrtonosne bolesti koja se prenosi krvlju i zaražene pretvara u kamen, Alpha na kućnom tulumu uz glazbu Portisheada pristaje na golemu tetovažu svojeg inicijala na nadlaktici. Ducournauina redateljska palica očita je već u njezinu prikazu amaterskog tetoviranja. Montirani uz krupne kadrove dječje ruke koja, igrajući se, ožiljke od uboda na podlaktici ovisnika o heroinu crnim markerom povezuje u crtež, isprekidani ubodi prljave igle za tetoviranje doimaju se kao nasilje. Zaposlena kao liječnica, Alphina majka na kćerinu tetovažu reagira posvemašnjom uzbunom i ubrzanim je postupkom šalje na krvne pretrage. Za Ducournau nekarakteristična kamera hladne sive boje isprekidana je vizualno nepripadnim, grimiznim sekvencama u kojima Alphina majka kao liječnica skrbi za apokaliptične nizove ležajeva napola okamenjenih pacijenata. Naizgled beznačajna, i lako neregistrirana, činjenica da je majčina kosa u sivim prizorima ispeglana, a u crvenim prirodno kovrčava ispostavit će se kao koristan šalabahter za shvaćanje Ducournauine dvojne kronologije, kao i nakanjene poruke djela.
Alegorija traume gubitka
Alphina tetovaža ne zarasta i krvari usred nastave, začinjući lanac stigme, zlostavljanja i isključivanja školskih kolega prestravljenih da će im prenijeti tajanstvenu bolest. Dok se Alpha nosi s osamljenošću, njezin se iznureni ujak Amin (potresna izvedba Tahara Rahima) useljava u njihov stan dok se odvikava od heroina. Mnoge su rane kritike filma fabularne temelje straha da su se i Alpha i Amin možda zarazili prljavim iglama površno protumačile kao alegoriju za epidemiju AIDS-a. Štoviše, Alpha u bolničkoj čekaonici susreće svojeg profesora engleske književnosti i njegova teško bolesnog istospolnog partnera, već gotovo posve okamenjenog u mramorni kip. Usprkos tome, Alphu je isuviše doslovno i netočno poimati kao metaforu za AIDS. Stigmatizacija i osamljenost o kojima Ducournau govori pripadaju općenitijim ljudskim iskustvima traume i isključivanja, a estetizacija AIDS-a u izgladnjelim tijelima okamenjenih pacijenata koji kašlju pijesak graničila bi sa scenarističkim neukusom. Raštrkane sekvence crvenog kolorita, očito odigrane u prošlosti, Alphinu majku i Amina zatječu u domu Alphine bake i djeda, prve generacije berberskih imigranata. Kad se Amin nakon godina borbe s teškom ovisnošću o heroinu pokuša predozirati u roditeljskom domu, Alphina ga majka spašava injekcijom adrenalina, bjesneći na praznovjerje Alphine bake da je njegova bolest djelo bezbožnog "crvenog vjetra" u njegovu tijelu.
Dok se koprcamo izmiješanim kronološkim putanjama fabule, Ducournau je najvještija unutar uvježbanih okvira tjelesnog horora. Kad Alpha tijekom školskog posjeta bazenu glavom udari u pločice, klorirana voda se uz preneraženu viku druge djece miješa s njezinom možda onečišćenom krvlju. U njihovom stanu, Amin se - sveden na kost, napete tetive i kožu - izvija od bolova apstinencijske krize. Ducournauina se nakanjena poruka počinje kristalizirati tek kad jasno razgraničenje usporednih kronoloških ogranaka postane nemoguće, a Alphina majka u zemljanim tonovima bolničke sobe previja već uvelike okamenjenog Amina. Dok uzima uzorak Aminovih vapnenih leđa, slučajno ga ozljeđuje i kralježnica mu se urušava u potocima crvenog pijeska, koje uspaničeno obavija povojima da bi mu spasila život. U bezbojnoj sadašnjosti, i Alphino se zdravlje pogoršava dok je u svojoj sobi zaključana s Aminom. Alpha i Amin u nestvarnoj sekvenci emancipacije bježe kroz prozor i uz zaglušnu izvedbu pjesme "The Mercy Seat" Nicka Cavea trče gradom. Stigmu bolesti i stigmu ovisnosti otresaju uz Caveove stihove "Dosta mi je dokazivanja moje krivnje/I rekao sam istinu/Da se ne bojim umrijeti", sve dok Amin Alphu ne napusti da bi kupio heroin, a Cave izgovara "Oko za oko/I zub za zub/I rekao sam istinu/I bojim se da sam vam slagao".
Prošlost i sadašnjost susreću se kad izgubljena Alpha ulazi u nepoznati noćni autobus, gdje Amin već sjedi s inačicom nje kao djevojčice. Nesvjesna njihove prisutnosti, Alpha izlazi i trči nazvati svoju majku iz obližnjeg motela. Hladni kadrovi Alphe koja usamljeno leži na krevetu čekajući majčin dolazak isprekidani su toplim kadrovima iste sobe, gdje je Alphina majka prije desetak godina svoju kćer nakratko ostavila u Aminovoj skrbi. Malena Alpha Aminove tragove uboda kao i u uvodnoj špici markerom povezuje u dječji crtež, a Amin se odlučuje predozirati u kupaonici. Tinejdžerska Alpha svoju majku iz prošlosti promatra dok Amina još jednom sprječava od oduzimanja vlastitog života, tvrdeći da je Alpha "premalena" za podnošenje takvog iskustva. Ducournau nas iz pretopljenih vremenskih tijekova posljednji put baca u prošlost, gdje Alphina majka u bolnici Amina okamenjenog u mramornu skulpturu tješi dok umire. Kronološke se linije posve prožimaju kad tinejdžerska Alpha majci ponavlja da je odveć mlada za preuzimanje obiteljske traume, pa u vizualnom krešendu filma odlaze do susjedstva ovijenog žestokom olujom crvenog vjetra, gdje napokon otpuštaju sjećanje na Amina, koji se raspada u prah.
Sagledano u cjelini, Ducournauino je odmicanje od tjelesnog horora u korist dvostruke kronologije drame o ovisnosti i transgeneracijskoj traumi hermetično i nepristupačno, no ne i nerazumljivo. Baš naprotiv, razumijevanje nakane filma omogućuje nam da revaloriziramo sve što smo prethodno vidjeli. Kad se Amin, zbog svoje ovisnosti, zarazi bolešću koja ga doslovce svodi na "crveni vjetar" praznovjerja njegove majke i potom pretvara u prah, njegovi su postupci informirani teretom traume obitelji prve generacije berberskih imigranata. Aminova je prisutnost u Alphinu životu, dugo nakon njegove smrti od bolesti, samo avet žaljenja i nemogućnosti prihvaćanja gubitka, a stigma koju Alpha podnosi kao prijenosnica otkriva se kao stigma imigrantskog porijekla, traume i ovisnosti. Ispravno shvaćena, "Alpha" nije debakl niza neproničnih redateljskih postupaka prve žene koja je sama osvojila Zlatnu palmu, nego prije odveć ambiciozna i scenaristički preigrana alegorija traume gubitka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....