StoryEditor
SLAVNI REDATELJ

Sjećanje na jedan dubrovački incident i jedan intervju s velikim Menzelom

Navukao me na razgovor o odnosu očeva i sinova. Volio je pričati o ocu. Baš je otac Josef s jednog od putovanja u Zagreb donio sinu pubertetliji, da ne kažem tinejdžeru, “prve traperice, od crnoga platna”

Odlazak velikog češkog redatelja i glumca, oskarovca Jiříja Menzela ostavlja veliku prazninu u češkoj i hrvatskoj kulturi. Od muškog četvorolista što je obilježio XX. stoljeće kulturalne povijesti, njegovu drugu polovicu, ostaje tek jedno živo ime, Milana Kundere. Otišli su Miloš Forman i Bohumil Hrabal, a sada i Menzel. Kad sam ga pokušao intervjuirati zbog jednog “jadranskog” incidenta, već davne 2009. engleski je bio izvan upotrebe.

Razgovora ne bi niti bilo da me nije poslužila sreća u liku prevoditeljice Dagmar Ruljančić, stvarne veze češke i hrvatske, a prije toga jugokulture. Dagmar je stigla u Zagreb 70-ih, kao glas češke ljepote i duhovitosti, vodila ju je ljubav prema snimatelju Draganu Ruljančiću, praškom đaku i Menzelovu kolegi. Napokon, ovaj filmski i prevoditeljski par “sudjelovao” je u incidentu zbog kojeg sam davnoga ljeta potražio češkog oskarovca. Naime, Ruljančići su pomagali Jiříju Menzelu da snimi dva dokumentarca pod naslovom “Volim Hrvatsku”; Dragan je bio snimatelj, Dagmar je bila scenaristica i asistentica. Napokon, ona je češkom redatelju pomagala niz puta kada je radio u kazalištu, pa tako i 1982., kada je radio “Hamleta” na Dubrovačkim ljetnim igrama, dakle u istom gradu, u Dubrovniku, u kojem se dogodio meni zanimljiv “incident”.

Veliki dječak

Navodni znaci stoga što se ubrzo ispostavilo da je ta navodna “tuča” češkog oskarovca i jednog dubrovačkog ugostitelja bila više predmet ljetnih kiselih krastavaca nego stvarni događaj. Bio je to ipak povod za razgovor s umjetnikom, i to pod njegovim naslovom: “Uskoro završavam novi film. Zvat će se: ‘U Hrvatskoj se volim tući’”. Ovakva, menzelovska ironija dolazila je iz “Kontroliranih vlakova” i posredno potencirala slavensko “Selo moje malo” (1985.). Usput, da objasnim spomenutu epizodu: 4. kolovoza 2009. na Menzela je tijekom snimanja dokumentarca o Hrvatskoj “fizički nasrnuo sin vlasnika gostionice” zbog zaklanjanja reklame njihova restorana. To je, dakako, nevažno, ostaju Menzelovi dokumentarci i njegova zaključna riječ: “To je bila bura u čaši vode”. Što je sinopsis, barem nekih njegovih filmskih komedija. Režiser Menzel došao je u kavanu Dubrovnik kao veliki dječak, žustar i brz, daleko od nominalnih godina. Bio je krajnje otvoren i samokontroliran. Odmah sam doznao da je Zagreb posebno ime na njegovoj karti svijeta.

Naime, njegov tata Josef Menzel dolazio je 50-ih na Novu ves, u Zagreb-film. Bio je suradnik i prijatelj slavnog lutkara Jiříja Trnke, pa je radio kao dramaturg crtanog filma - nije smio raditi kao novinar zato što nije bio u Komunističkoj partiji. I baš s jednog od putovanja u Zagreb tata Josef donio je sinu pubertetliji, da ne kažem tinejdžeru, “prve traperice, od crnoga platna”. Do ovog podatka ne bih došao da Menzel nije donio Dagmar zajedničku knjigu Trnke i svojega tate: “Medvjedić Kuglica u zoološkom vrtu”. Kada danas čitam Menzelove odgovore na novinarska pitanja, čini mi se da je u njih ugrađen njegov komedijantski svjetonazor. Pronalazio je u beznačajnim detaljima humorne karakteristike. Temu odnosa očeva i sinova, na koju me navukao, riješio je opet duhovito. U tome je bilo “tipično češke” jednostavne mudrosti. Pretpostavio sam da mu je otac Josef pomogao, svojim poznanstvima u njegovu pozivu, no on je to doživio drugačije, još jednom samosvojno: “Moj tata volio je popiti, ali bojao se mame.

U karijeri mi je pomogao, ali posredno. Jedan njegov prijatelj ukrao je pitanja s prijemnog na Filmskoj akademiji od gospodina redatelja Vávre. To je bilo godinu dana prije nego što sam pristupio prijemnom, tako da sam se dobro pripremio”, rekao je Jiří Menzel. Taj tatin prijatelj bio je novinar: “Radio je reportažu o prijemnim ispitima na Filmskoj akademiji. I tada je uspio ukrasti pitanja s prijemnog od gospodina redatelja Vávre. To je bilo godinu dana prije nego što sam pristupio prijemnom, tako da sam se dobro pripremio.”

Scena iz filma ili života

Je li to scena iz filma ili života, što ispada scena iz filma samo u Menzelovoj interpretaciji. Sada svejedno, pretpostavio sam, ali opet krivo, da je tata Menzel mogao, zapravo trebao upoznati sina s piscem romana prema kojem je snimio svoj Oscarom nagrađen film, da ne spominjem druga Hrabalova djela koja je Menzel prenio na platno. Na izravno pitanje je li ga tata upoznao s Hrabalom, preciznije jesu li se oni družili, Menzel je odgovorio još jednom komičnom epizodom: “Ne, tata je pripadao drugom društvu, drugoj generaciji. Kad sam Hrabala prvi put doveo doma da ga upoznam s roditeljima, rekao je: ‘Pa ja vas poznajem!’ (Tatu.) Onda je počeo nabrajati u kojim ga je sve gostionicama vidio, a mama je problijedila. Hrabal je pričao kako tata sjedi na čelu stola i zabavlja cijelo društvo. A kad ode na WC, onda svi šute i čekaju da se vrati.” Još jedna češka priča što dolazi iz autobiografije velikog redatelja - “Tata je imao svoj krug prijatelja, ali nije me baš vodio u njega. Imao je za to dobre razloge. Tek kad sam počeo studirati na Filmskoj akademiji i upoznao neke ljude iz filmske branše, oni su me pitali jesam li u srodstvu s Josefom Menzelom.

Tek tada sam shvatio da je tata bio uvijek prvi u svakom društvu, neobično druželjubiv”, dodao je Menzel. Bez obzira na tatin ugled, pa i njegove kavanske, čini se, nepodopštine, sin je odabrao svoj put i njime je kročio samostalno. Napokon, do presudnoga Hrabala “došao je” službenim putem: “Mi se uopće nismo poznavali. Dramaturg u studiju Barandov ponudio mi je rukopis i pitao me bih li po njemu radio film. Rekao sam da bih. Onda sam se sastao s Hrabalom, pa sam mu objasnio po čemu se scenarij mora razlikovati od knjige.” U ovom odgovoru Menzel je formulirao jednu radnu poetiku: “Napravili smo ono što smo gospodin Hrabal i ja uvijek radili: odabrali smo ono najvažnije iz knjige i dopunili tako da nastane filmska priča. Knjiga je pisana u flashbackovima, ja sam samo napravio kronološki redoslijed. Hrabal je imao puno povjerenja u mene, bio je ljubazan. Rekao mi je: ‘Knjiga je moja, a film je tvoj’.” Ostalo je povijest “Vlakova” i naših smjehova.

Puč nesposobnih ljudi

I kada je objašnjavao odnos umjetnika u vanjskoj i unutrašnjoj emigraciji Menzel je bio diskretan, duhovit i mudar. Pritom treba ponoviti da je on druga generacija disidenata, zato što je već njegovu ocu bio zabranjen novinarski rad. Kad su Rusi upali u Čehoslovačku (1968.), kolaboracionisti su dolazili na vlast, zamijenili su prethodnike. “Godinu dana nakon ruske invazije, odjednom su neki naši kolege partijaši počeli govoriti da ima kolega koji ne zaslužuju raditi u kinematografiji zato što imaju neprijateljska stajališta. I mi smo, zapravo, kažnjeni, odjednom su nam zabranili da snimamo. Hrabal je, primjerice, isključen iz Saveza književnika. Nisu smjeli raditi novinari, arhitekti... Najednom su se svuda pojavili potkazivači, ne samo u umjetnosti nego u svim poslovima. To je bio puč nesposobnih ljudi.”

U vremenu potkazivača Jiří Menzel imao je jasnu dilemu: “Mogao sam pobjeći u Ameriku. Ali, želio sam snimati filmove u Češkoj. Zato sam snimio taj film o tome kako se gradi brana, o mladom dečku i curi... (Zlatno dno).” Naglasio je da se nikad nije odrekao tog filma, kao što je zapisano na internetu i drugim mjestima. S relativnošću iz švejkovske pivnice, one u kojoj je obično Bohumil Hrabal dočekivao strane novinare, Menzel je bio realističan. “To što sam dobio Oscara, to je, zapravo, slučajnost. No, film je dobar”, rekao je. S druge strane, to što ga “Selo moje malo” nije dobilo (1986.), komentirao je jednako: “Film koji ga je tada dobio, do danas je zaboravljen”. Na koncu, kad sam ga zamolio da komentira situaciju u Hrvatskoj između dva svoja posjeta, 1982. i te, 2009. godine, odgovorio je jednostavno: “Ne želim izricati površne impresije. Mislim da se promijenilo isto kao što se promijenilo kod nas.” Umro je veliki umjetnik Jiří Menzel, režiser ozbiljnoga smijeha, koji je učinio pučkim. Bila je čast upoznati ga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. rujan 2020 18:58