Sad kad je nakon pet, a možda i više godina sve završilo, svečanom premijerom u Kaptol Boutique Cinema, jedna je stvar jasna.
Dobili smo pravi punokrvni hrvatski SF novog doba kakav dosad kod nas nije postojao, napravljen od nule kompletno u maloj garaži, potpomognut kampanjom na Kickstarteru, jednom od najuspješnijih u povijesti te platforme, sa specijalnim efektima koji su gotovo pa ravni skupim hollywoodskim spektaklima, ali su stajali tek nešto više od tričavih 80 tisuća dolara.
“Slice of Life” kratkometražni je film, radnjom tek mala vinjeta, više skica nego priča, fanovska posveta “Blade Runneru”, “Terminatoru” i “Aliensima”, ali prije svega dokaz da su talent, upornost, tvrdoglavost i pravi omjer ludila i strasti uvijek važniji od velikih budžeta.
Made in Croatia
Pojedine scene futurističkog grada u filmu spektakularne su i gotovo je nezamislivo da takvo što dolazi iz Hrvatske. Ali, prava je vrijednost ovog projekta u načinu na koji je nastajao, tehnikama koje, kako kažu i sami autori Dino Julius i Luka Hrgović, mladi filmaši, nitko normalan u svijetu ne koristi već 30 godina. Taj gonzo duh i suluda improvizacija u kombinaciji s opsesivnim kopiranjem praktičnih efekata u stilu ILM-a iz zlatnih hollywoodskih osamdesetih sjajno su prikazani u “making of” dokumentarcu koji je u utorak navečer prikazan odmah nakon filma. Traje gotovo jednako kao i film, 25 minuta, i gotovo je jednako zabavan. Pogledati ga možete i na YouTubeu.
Priča ide ovako: Julius i Hrgović okupljeni u malu nezavisnu produkcijsku tvrtku Julius film, koja se uglavnom bavi reklamama (Hrvatko je njihov), počeli su iz gušta rad na SF kratkometražnom filmu koji su godinama iz vlastitog džepa gradili kadar po kadar. Kad se stvar uozbiljila, otišli su na Kickstarter da sa 25 tisuća dolara zatvore budžet, a od 1400 ljudi diljem planeta dobili više od 80 tisuća i oborili rekorde na toj platformi.
“Slice of Life” radnjom je smješten u “Blade Runner” svijet i nadahnut dizajnima Syda Meada, a prati sitnog dilera koji u jednoj noći mora skupiti novac da svemirskim brodom otputuje sa Zemlje koja je u raspadu i na rubu apokalipse u neki bolji život.
No, na tragu mu je korumpirani policajac i sve vodi prema konačnom okršaju...
Radeći kroz godine reportaže iz te famozne Hrgovićeve garaže na Borčecu, na brdu nad zapadnim dijelom Zagreba, i sami uživo svjedočili nastajanju tog filma. Riječ je o 50-ak kvadrata prostora u kojima je nastao apokaliptični megapolis.
Bili smo tamo u prosincu 2017. kad su Hrgović, Julius i slikar Stipan Tadić razvaljivali stari Citroën BX, već drugi koji im je služio za scene letećeg automobila u filmu. Prvi su, pun mrava, dotad već iskoristili i poslali na otpad na prešanje. Bili smo tamo kad je Stipan Tadić dovršavao spektakularne uljane matte slike na staklu, potrebne za prikaz grada iz mračne budućnosti.
Riječ je o tehnici korištenoj za filmove poput “Imperij uzvraća udarac” i “Planet majmuna”, koja se koristi umjesto moderne CGI produkcije koja tada nije postojala. Pojednostavljeno, takve slike glume goleme setove i skupe kulise, a Hrgović i Julius za “Slice” nisu htjeli kompjutorske 3D efekte, nego su sve htjeli odraditi “old school”.
Tadić ih je stoga crtao mjesecima, a kako su matte slike zaboravljena tehnika, Julius i Hrgović mjesecima su proučavali stare enciklopedije i knjige jer na internetu takve građe jednostavno nema.
Tamna budućnost
A tek snimanje? Sjećam se kako su mi detaljno objašnjavali što sve moraju napraviti za jednu scenu od nekoliko sekundi u kojoj leteći automobil juri kroz nebodere iz budućnosti.
Prvo treba sagraditi set - skupljen po otpadima, veleprodajama i starim tavanima. Minijature su sastavljali od starih boca za uredske aparate za vodu, božićnih kuglica i komada stare tehnike.
Pa su u njih ugrađivali LED lampice spojene na arduino kontrolere. Pa ih bojali. Pa sastavljali mini grad. A u pozadinu su stavljali golema oslikana Tadićeva stakla.
No, posao tu tek počinje. Naime, jednu, istu, scenu preleta snimali su i deset puta. Minijaturom automobila upravljali bi kao lutkom, na uzicama.
Prvo bi snimali set osvijetljen s prednje strane, pa sa stražnje, pa s dodatnim zgradama u prednjem planu da dobiju tzv. parallax efekt, odnosno trodimenzionalnost. Pa onda jedna snimka dok projektorom na panoe na zgradama vrte reklame, pa maglu, pa kišu...
Na kraju sve te prijelaze spajaju u istu sliku i dobiju svojih nekoliko sekundi leta.
Komplicirano? Svakako. Je li moglo jednostavnije? Svakako.
- Možda smo ludi, ali sjajno se zabavljamo - rekli su mi tada momci.
A uloženi trud vidi se u svakom kadru gotovog filma.
Futuristički grad i specijalni efekti letećih automobila izgledaju uvjerljivo i na svjetskoj su razini. No, još zabavniji od njih su praktični efekti kojima su se zbog malog budžeta morali koristiti. U jednoj sceni tučnjave protagonist puca u zid koji se raspršuje u komadiće.
Petarde i konci
Kako su to izveli? U knauf su stavili stvarno glasnu petardu.
Kad su shvatili da im na starom BX-u ne rade brisači, morali su pomicati koncem.
Efekt raspadnute cijevi iz koje pršti voda? Obično crijevo za zalijevanje namješteno na raspršivanje.
Snimanje je toliko dugo trajalo da je glavni glumac Anton Svetić za posljednje kadrove morao nositi periku jer je u međuvremenu počeo gubiti kosu. Gubili smo je i mi čekajući da film konačno bude dovršen.
U međuvremenu je osvojio i nekoliko festivalskih nagrada.
Sad kad je sve gotovo - zapravo nije.
Jer, kako su na premijeri objasnili Hrgović i Julius, pišu scenarij za dugometražnu verziju, a onda bismo doista mogli dobiti hrvatskog “Blade Runnera”. Momci to zaslužuju.