Priča o političkom i medijskom aktivistu Marku Franciškoviću spada u one društvene fenomene koji nalikuju ledenom brijegu: iznad vode se jedva se što vidi, a ono što je ispod vode je ogromno.
I slučaj Marka Franciškovića je takav “ledeni brijeg”. U srednjestrukaškim medijima i politici, slučaj Francišković je jedva ostavio “blip” na ekranu. No, u podzemnom svijetu internetskog aktivizma, trolera i teoretičara zavjere, slučaj Francišković je narastao do golemih proporcija, a medijski aktivist iz Zagreba zadobio je - ne bez argumenata - status jedinog političkog zatvorenika u postkomunističkoj Hrvatskoj.
Primjer političke zloporabe psihijatrije
Taj status antiglobalističkog martira Francišković je stekao 2013. godine, kad ga je sud poslao na obavezno liječenje shizofrenije u psihijatrijsku bolnicu u Popovači, i to nakon što je predvodeći proteste na Jelačić placu skinuo zastavu EU. Za institucionalnu medicinu i sudstvo, Francišković je sirota bolesnik kojeg “fanovi” i politički pristaše samo guraju dublje u bolest. Za pristaše, slučaj Francišković je primjer političke zloporabe psihijatrije, slučaj u kojem se političkog protivnika eliminira sa scene pod izlikom da “nije zdrav u glavi”.
Slučaj Francišković tema je jednog kratkometražnog filma prikazanog u utorak na ZagrebDoxu. Riječ je o filmu “U ime Republike Hrvatske” koji kao autor potpisuje Siščanin Goran Dević, jedan od najboljih i najproduktivnijih hrvatskih dokumentarista u ovoj dekadi.
U protekle dvije godine, Dević je premijerno prikazao dva sjajna dokumentarca kojima je zatvorio priču o industrijskoj slavi i propasti grada Siska: “Buffet Željezara” i “Na vodi” (premijerno prikazan u studenom). Tijekom rada na ta dva filma, snimao je slučaj Francišković i od snimljenog materijala napravio kratkometražni film.
“U ime Republike Hrvatske” prati Franciškovića prije odlaska u Popovaču, tijekom suđenja i nakon izlaska s prisilne hospitalizacije. Prvi materijal u filmu je iz 2013. i prikazuje antiglobalističkog aktivista kako na trgu protestira protiv EU. Potom slijedi suđenje, koje je nesumnjivo najzanimljiviji, ali i najbizarniji dio filma. Tužiteljstvo i vještaci pošto-poto nastoje pokazati da Francišković nije “normalan” i da njegove ideje “nisu normalne“, a među te “nenormalne ideje” spada - recimo - navođenje i citiranje - Noama Chomskog! Taj srednji dio doista je prava pravosudna kvaka 22 i od njega gledatelja prožme istinski strah.
Aktivistički ekspoze o žrtvi sistema
Dević prikazuje i Franciškovićev povratak s liječenja. Politički aktivist stiže kući, dočekaju ga u roditeljskom domu, pitom je i miran (teoretičari zavjere bi rekli: omamljen). Prvi dan na slobodi sjeda u auto, no auto neće upaliti. Franciškoviću zaiskri pogled i kaže: “Što su to napravili s ovim autom?”.
Dokumentarac koji dotle izgleda kao jednodimenzionalni aktivistički ekspoze o žrtvi sistema, najednom dobiva novu dimenziju. Psihotrileri su nas naučili da um paranoika baš sve može tumačiti kao urotu - pa i kvar na anlaseru. A opet, ako je neodređeni, apstraktni “sistem” bio pripravan aktivista strpati u ludnicu, zašto mu ne bi i - recimo - sabotirao auto? Najednom se nađete u rašomonskoj dvorani ogledala gdje sve ima i može imati duplo značenje.
Zanimljiva je to premisa - možda i zanimljivija od samog filma. “U ime Republike Hrvatske“ film je rađen gerilski, kao no-budget i ipak ostavlja više dojam skicirane reportaže nego pomno pripremanog filma. No, Deviću treba priznati da je u srednju struju kulture i medija uveo sudbinu o kojoj se zasad bučilo jedino u svijetu internetske alternative.