Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća glumica Eleonora Duse bila je živuća legenda i talijanska nacionalna ikona. Smatrali su je najvećom glumicom tog doba. Na turnejama je proputovala Europu i obje Amerike, bila primljena u Bijeloj kući i kao prva žena i prva Talijanka izašla na naslovnici Timea. K tomu, smatrali su je uzorom i pravom patriotkinjom: u Prvom svjetskom ratu nastupala je za vojnike na fronti na Soči.
Istodobno, u glumičinu privatnom životu vlada nered. Dugo je već bolesna od tuberkuloze koja je sada već ozbiljno izjeda. Liječnici joj savjetuju da miruje. Ali, Duse si ne može priuštiti mirovanje jer više nema novca: sva joj je ušteđevina propala u bankrotiranoj hamburškoj banci. To je trenutak kad vremešnoj glumici nude đavolji pakt. Nudi joj ga mladi, tek ustoličeni vladar Italije Benito Mussolini.
Taj odsječak glumičine biografije tema je filma koji je zagrebačka publika u prilici vidjeti ove srijede. U Kinu MaMa bit će prikazan film "Duse" napuljskog redatelja Pietra Marcella. To djelo, u kojem Duse glumi Valeria Bruni Tedeschi, nije samo biografija slavne zvijezde. To je film koji propituje osjetljivu granicu između umjetnika i vlasti. Postavlja pitanje može li se umjetnik izvući ako umjetnošću (manje ili više orno) počne služiti naciji.
Redatelj "Duse" Marcello u Hrvatskoj nije odviše poznat, iako je već neko vrijeme možda i najzanimljiviji talijanski redatelj. Rođen u Caserti (Kampanija) 1976., Marcello je karijeru počeo kao dokumentarist, a u prvom igranom filmu "Bella e perduta" (Lijepa i izgubljena) poigrao se tradicijom commedije dell‘arte. Stvarno ime Marcello je stekao kad je 2019. snimio "Martin Edena", maestralnu adaptaciju istoimena romana Jacka Londona. Roman o socijalno samoživom umjetniku Marcello je ambijentirao u Napulj neke neodređene epohe: tu su (i dalje) crnokošuljaši, no automobili, dizajn i dekor odaju doba talijanskog "dolce vita" 50-ih. Film kao da je poručivao da u Italiji nema diskontinuiteta: prije i poslije rata to je vazda isto, nimalo lustrirano društvo kojim i dalje vlada jedini čvrsti zakon, zakon klase. Osim tog filma, Marcello je snimio i zapaženi dokumentarac "Per Lucio" (2021.) posvećen životu kantautora Lucia Dalle.
"Duse" počinje scenom koja se zbiva usred Prvog svjetskog rata. Diva Eleonora u pratnji austrijske asistentice stiže na ratište na Soči da bi tamo patriotskim recitalom bodrila talijanske vojnike. Oni u nju gledaju kao u božanstvo. Ona je primjer talenta koji se stavio u službu nacije i domovine.
Koju godinu kasnije, rat je gotov. Duse i dalje svi gledaju kao božanstvo, no njezin je privatni život pun problema. Jednim jedinim pismom koje stiže iz Hamburga saznaje da joj je životna ušteđevina otišla u vjetar. Liječnici joj strogo zabranjuju turneje, koje su joj sada financijski neophodne. Pristaje postaviti komad svog tadašnjeg protežea i mnogo mlađe simpatije, no tekst je grozan pa se premijera izvrgne u debakl. Mnogi joj, uključujući veliku rivalku Sarah Bernhardt, spočitavaju naivnu apolitičnost. Bernhardt joj u zanimljivoj sceni prigovara što ne shvaća da se nakon strašnog rata svijet promijenio. Civilizacija više nije ista, pa nisu ni teatar ni gluma.
Uza sve to, Duse ima i kompliciran odnos s kćeri Enrichettom (Noemie Merlant). Enrichetta se drži distancirano i majci zamjera što nije bila prava majka. Kad kći jednom dođe na Eleonorinu premijeru, majku to toliko uznemiri da naredi produkciji da i kćer i unuke odstrane iz gledališta!
Marcellov film prati odnos Duse te dvojice alfa-mužjaka talijanskog nacionalizma. Prvi je Mussolini, koji tek nakon što zasjedne na vlast bankrotiranoj glumici nudi državnu hranarinu (na odjavnoj špici doznamo da je glumica tu ponudu naknadno odbila). Drugi je D‘Annunzio, koji je desetljeća ranije bio njezin mlađi ljubavnik i umjetnički suradnik. D‘Annunzio je u tim trenucima apostol talijanskog nacionalizma koji je upravo prošao riječku avanturu (ocrtanu u Bezinovićevu filmu "Fiume o morte!"). D‘Annunzio je mlađi od Duse i nadživjet će je desetljeće i pol. Ipak, Marcellov film D‘Annunzija (Fausto Russo Alesi) predstavlja kao ruinu prikovanu uz bolesnički krevet u svojoj vili. Protofašističkog apostola prikazuje kao onog koji Duse savjetuje da s novoustoličenim Duceom bude oprezna. Film čak antidatira i D‘Annunziov pogreb tako da stječete dojam da je glumica doživjela njegovu smrt.
Igrano-dramske scene Marcello neprestano uokviruje dokumentarnima. U filmu se kao refren pojavljuju digitalno kolorirani kadrovi glumičina ispraćaja. Umrla je tijekom turneje u SAD-u, pa njezino tijelo prevoze brodom i vlakom. Država joj organizira velebni ispraćaj, a uz odar i tračnice skuplja se masa vojnika, radnika i seljana da se oprosti od nacionalne dive. Glumičin pogrebni karusel izgleda, blago rečeno, sjevernokorejski. Duse je za života postala nacionalna ikona, što talentom, što patriotskom lojalnošću. Marcellov film sugerira da takvo što uvijek ima cijenu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....