Kad je umrla Olivia de Havilland (27. srpnja), članci o dvostrukoj oskarovki zapremili su najveći dio medijskih prostora. Samo usput je zabilježeno da je dva dana ranije preminuo dva desetljeća mlađi John Saxon, koji je snimio ukupno 200 filmova, ali nije imao tako spektakularnih priznanja u karijeri. Na web portalu magazina The Hollywood Reporter imaju standardan običaj bilježiti što su njihovi korisnici najviše pretraživali i tu slijedi iznenađenje: nije ih toliko zanimala de Havillandica, radije su se bavili podsjećanjem na njezine stalne svađe sa sestrom Joan Fontaine, ali uvjerljivo najviše upijali su tekstove o Johnu Saxonu. Kako je to moguće? Jednostavno, glumac u filmografiji ima toliko kultnih naslova kojima se malo tko može pohvaliti. Krajem 50-ih i početkom 60-ih, u mojoj generaciji skupljača sličica filmskih zvijezda i svakojakih drugih parafernalija, on je bio poznato ime.
Gledali smo samo jedan njegov film, holivudsku tinejdžersku melodramu "Nemirne godine", režirao ju je gost iz Zapadne Njemačke Helmut Käutner, partnerica mu je bila super popularna Sandra Dee, koju smo prije toga vidjeli u golemom hitu "Imitacija života", uz Lanu Turner, Johna Gavina, Susan Kohner i Juanitu Moore, njih dvoje su bili odličan par, on jak i pouzdan, reklo bi se hispanskog podrijetla, ona pak krhka plavuša stalno na rubu histerije, a nije nam smetalo ni to što je fotografija bila crno-bijela (u to doba dovoljan razlog da ne odete u kino).
Pročulo se da on šalje potpisane fotografije pa sam se i ja pridružio toj pošasti i za jedan mjesec dobio dragocjenu pošiljku iz Amerike: pojma nismo imali da to sve obavljaju njihovi agenti, potpis je bio fotokopiran i spojen sa slikom, ali klincima moje dobi to je bilo važnije nego da nam je osobno pisao sam američki predsjednik.
Pojma nismo imali da se John Saxon zapravo zove Carmine Orrico (rođen je 1936.), da mu je tata lučki radnik, a mama domaćica, te da je odrastao u Brooklynu, njujorškom predgrađu gdje se trebalo znati dobro tući da ne bi dobio batine. Jednom kad je markirao iz škole i pobjegao u kino, zapazio ga je lovac na naočite tinejdžere i završio je na naslovnici magazina True Romance, što pak nije promaklo filmskom agentu Henryju Wilsonu, među čijim su uspješnim pulenima bili Rock Hudson, Tab Hunter i još sva sila holivudskih ljepotana. Wilson je bio gay, kao i znatan dio njegovih klijenata, ali je Saxona (agent mu je dao novo ime i prezime) očito pustio na miru, jer je rabijatni momak u svakoj prilici nastojao dokazati svoju muževnost. S dozvolom roditelja krenuo je na audicije, primili su ga u Universal Studios i poslali u glumačku školu, na svoju ruku je upisao tečajeve kod glasovite Stelle Adler, kod koje se obrazovala holivudska glumačka krema, da bi 1955. nastupio u prvom filmu.
Te jeseni poginuo je James Dean i Saxon je pozicioniran kao jedan od njegovih potencijalnih nasljednika, glumio je uglavnom buntovne tinejdžere, ali kad je zatrebalo i dečke koji drže pod kontrolom svoje neobuzdane vršnjake. Nastupio je u samo dvije respektabilne produkcije, komedijama "Taj sretan osjećaj" Blakea Edwardsa i "Nevoljka debitantica" Vincentea Minnellija (oba iz 1958.), za ovaj drugi dali su mu Zlatni globus kao mladom glumcu koji najviše obećava, a najčešće su ga sparivali upravo sa Sandrom Dee. Bio je impresioniran kako se ona ponašala pred kamerama, no poslije je shvatio - kao dobar učenik Stelle Adler - da Sandra nije bog zna kako proniknula u likove koje je igrala nego je spontano znala što se od nje očekuje. Poslije puno godina ponovno sam gledao "Nemirne godine", bila je to zapravo B-produkcija, ali desetljećima ispred filma Briana De Palme "Carrie" (1976), s kojom je imala puno zajedničkog. I ovdje je samohrana majka (sjajna Teresa Wright) u panici da njezina nezakonita kći Sandra Dee ne završi poput nje, pa joj brani bilo kakve romanse, što rezultira tjeskobnim ugođajem. Jedino što tu nema telekineze, ali za takvo što ipak je trebao pisac poput Stephena Kinga prema čijem je romanu snimljen De Palmin film.
Saxon je ipak očekivao malo više od svog ugovora s Universalom, koji je već istjecao, živciralo ga je što su iz Europe stizali puno zanimljiviji filmovi - "Slatki život" Federica Fellinija, "400 udaraca" Françoisa Truffauta i "Sedmi pečat" Ingmara Bergmana - a ti novi vjetrovi u Hollywoodu su se jedva osjetili. Nazvala ga je znanica Leticia Román, kći poznatog kostimografa Vittorija Nina Novaresea ("Kleopatra"), i predložila mu da dođe u Italiju, gdje se još ne tako poznati Mario Bava priprema snimati "art" film, upravo onakav kakvi se glumcu dopadaju. Nije baš bilo tako, "Djevojka koja je suviše znala" (1963.) predstavljala je prvi "giallo" u talijanskoj kinematografiji, koji će zahvaljujući Dariju Argentu postati trend tek 70-ih, zato tada i nije imala uspjeha, a Bava - inače direktor fotografije - zanimao se samo za sliku i izrez kadra, ne i za radnju i glumce.
Kad su ga kasnije pitali sjeća li se tko mu je nastupio u tom filmu, odgovorio je "pojma nemam". Saxonu je bilo ugodno u Rimu, čak je sreo i Fellinija, nadao se nekom angažmanu od Michelangela Antonionija, ali ništa od toga. Utješio se puno kasnije kad su "Djevojku" proglasili inovativnim ostvarenjem i posebno ga intervjuirali za blu-ray izdanje filma, na kojem je svoje divljenje toj prethodnici „gialla“ izrazio i Richard Stanley, nesuđeni redatelj „Otoka dr. Moreaua“ s Marlonom Brandom. Vratio se u holivudski žrvanj, često su ga tipizirali u ulogama Meksikanaca i Portorikanaca, što bi se danas smatralo politički nekorektnim, a jedna od njih bio je lik glavnog negativca u vesternu Sidneyja J. Furiea "Jugozapadno od Sonore" (ili "Appaloosa") iz 1966., partner mu je bio upravo Brando, što ga je posebno veselilo, jer su obojica studirali kod Stelle Adler, no dok je Saxon sočno zagrizao u ulogu, taman je bio spreman za takav izazov, Brando se doimao odsutno i stalno mu pričao da je ocu posudio gomilu novca i da je on sve to spiskao. Film se pamti po sceni obaranja ruku na stolu u kavani, samo što je onaj koji izgubi mora nasloniti na teglu s otrovnim škorpionom.
Saxon je poslije nominiran za Zlatni globus, a Branda su jedva spominjali. Godine 1972. opet je glumio zločestog Meksikanca u vesternu "Joe Kidd", ovaj put je terorizirao Clinta Eastwooda, s još manje uspjeha, jer je taj bio nesalomljiv, no sljedeće godine postigao je glavni zgoditak u karijeri. Budući da je imao crni pojas u judu i shotokan karateu te vježbao pune tri godine kod "grandmastera" Hidetake Nishiyame, dobio je angažman u najvažnijem holivudskom filmu Brucea Leeja "U zmajevom gnijezdu". Uz "malog zmaja" bila su još dva važna lika, Saxonov Roper trebao je poginuti sredinom radnje, a onaj treći Williams dočekao bi završnicu, međutim, glumčev agent se pobunio pozivajući se na borilačko iskustvo svoga klijenta. Scenarij je promijenjen, Roper je preživio i čak jedini imao ljubavne scene, a za Williamsa je u posljednji čas izabran Jim Kelly, višestruki karate prvak. Da se to znalo ranije, Saxon bi teško izborio tako povoljan status. Ovako je Lee postao legenda, Jim Kelly je promoviran u zvijezdu blaxploitation filmova, a Saxon je - ostao Saxon. Iako ga i danas pamte ponajprije po nastupu u tom filmu, njegove su ambicije bile puno veće (čak se okušao i kao redatelj, u zombi hororu "Kuća smrti"), a zanimljivi su i komentari njegovih kolega.
Većina ga je hvalila kao vrhunskog profesionalca, no pritom su isticali: "Ne pokušavajte se nadmudrivati s njim, jer može biti gadan". Horori su mu postali zaštitni znak, "Crni Božić" Boba Clarka (1973.) u kanadskoj produkciji brzo je postao ozloglašen zbog uvođenja serijskog ubojice u blagdansku temu (Saxon je igrao policajca, koji mu je uvijek na tragu), a redatelj se poslije iskupio dražesnim klasikom "Božićna priča" (1983.). No pun pogodak bio je film "Strava u ulici brijestova" Wesa Cravena (1984.), danas zanimljiv među ostalim i zbog debitantskog nastupa Johnnyja Deppa, u kojem je Saxon opet glumio policajca, poručnika Thompsona: trebao nam je dati oslonac dok smo strahovali što će novo poduzeti manijakalni Fred Krueger (tek kasnije je postao Freddy) u inovativnoj izvedbi Roberta Englunda, no redatelj se tu poigrao s nama. Policajac je bio tek figura, a Kruegera je pobijedila njegova kći Nancy Thompson (Heather Langenkamp), koja se dosjetila kako likvidirati serijskog ubojicu koji te progoni samo dok spavaš.
Saxonu je snimanje ostalo u dobroj uspomeni, nije imao baš puno posla, pa je u slobodno vrijeme poučavao glumi debitanticu Langenkamp, s kojom je poslije nastupio još dvaput, u "Stravi u ulici brijestova 3: Ratnici snova" te "Novim noćnim morama", svojevrsnom metafilmu: u njemu su svi igrali sami sebe, a pred kamerama su se pojavili i redatelj Craven te producent Robert Shaye, čija se kompanija New Line Cinema uzdigla upravo zahvaljujući tom serijalu te kasnije producirala jedan drugi serijal, "Gospodara prstenova". Saxon je snimio dovoljno važnih filmova da ga mnogi filmoljupci uvrste u svoj panteon, no ne treba zaboraviti ni televiziju.
Glumio je u mnogim prestižnim serijama, ponekad bi se pojavio u samo jednoj od epizoda kao neka vrsta znaka, ionako su svi znali tko je on, a u "Dinastiji" je bio Rashid Ahmed, jedan od bivših ljubavnika Alexis Carrington (Joan Collins). Quentin Tarantino režirao je "Ozbiljnu opasnost", završnu epizodu pete sezone serije "CSI", u kojoj je Saxon gostovao, a nije ga zaboravio ni Dario Argento, s kojim je 1982. snimio horor "Tenebre": u epizodi serije "Majstori horora" naslovljenoj "Kućni ljubimci" našlo se mjesta i za kultnoga glumca. Zbilja impresivna karijera, ali bez presudnih odskoka. Samo dvaput se borio za prestižnu nagradu, za već spomenuti Zlatni globus, ali kao da mu je važnije bilo obilaziti simpozije fantastike i družiti se sa svojim obožavateljima. Publika je znala cijeniti njegovu susretljivost pa je zato njegova smrt izazvala takvu pozornost.