Redatelj Lordan Zafranović priprema film “Djeca Kozare” prema 35 godina starom scenariju književnika i filmskog i televizijskog scenarista Arsena Diklića (1922. - 1995.). Pokojni Diklić scenarist je Bauerovih filmova “Ne okreći se, sine”, “Tri Ane”, “Boško Buha”, pa serije “Salaš u Malom Ritu”, kao i, recimo, Bulajićeva “Velikog transporta”. Diklić je za života bio zaokupljen temom stradanja djece u Drugome svjetskom ratu; i čuveni Bauerov film “Tri Ane” nastao je na motivu velikog broja kozaračke siročadi, a na istu temu tek nedavno izravnije progovara nagrađivani film “Dnevnik Diane Budisavljević”, i to iz perspektive velike humanitarke.
Na području logora Jasenovac i Stara Gradiška 1942. godine, nakon ustaško-njemačke ofenzive na Kozari, našao se, zbog okrutnih okolnosti njihove sudbine, nikad precizno utvrđen broj napuštene djece. Podaci o broju siročadi transportiranom na područje bivše NDH variraju i danas, spominje se, prema različitim izvorima, od 20 do 24 tisuća djece. Velika humanitarka Diana Budisavljević izvukla je, govori njezina evidencija, više od 10 tisuća djece koja su završila iza logorskih žica.
Logorski život
Priča o logorskom životu kozaračke siročadi nikada nije bila glavna i samostalna tema ex-Yu kinematografije, pa i sam Lordan Zafranović čekao je tri desetljeća da se počne baviti njome.
- Nitko se tom djecom u kinematografiji nije bavio jer su se desetljećima oko točnog broja kozaračke siročadi radila prebrojavanja, naročito one djece koja su završila u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Dio je djece završio odmah u Pavelićevoj gardi, dio je uz put i bez dokumenata o tome udomljen, dio transport nije preživio, a dio je zatvoren iza žice. Točne je brojke teško i danas saznati jer je masa djece pretežno srpske nacionalnosti ubijena, umrla, promijenila imena, nestala. Ogroman ih je dio spašen iz logora zahvaljujući Crvenom križu i Diani Budisavljević - govori Zafranović.
Tumači i narav okolnosti koje su ga priječile da 80-ih snimi film prema Diklićevom scenariju.
- Godine 1981., u suradnji s Mirkom Kovačem, snimio sam dokumentarac o logoru Jasenovac naslovljen ‘Krv i pepeo Jasenovca’ i ušao u sukob s visokim partijskim rukovoditeljem Josipom Vrhovcem koji je tražio da film ne prijeđe granice države, smatrajući da će se promocijom toga filma dovesti u pitanje ionako delikatna pozicija Hrvatske u postitovim godinama, odnosno posljednjem desetljeću Jugoslavije. Slično je bilo i pri pokušaju da se radi Diklićev scenarij o kozaračkoj djeci. Snimio sam nadalje i dokumentarac ‘Zalazak stoljeća’ o suđenju Andriji Artukoviću, koji je završen u Češkoj, ima međunarodne nagrade, ali nije prikazan na Hrvatskoj televiziji koja mu je koproducent - govori Zafranović.
Kozaračke je siročadi u poslijeratnom Zagrebu bilo mnogo. Nema osobe koja nije poznavala ili znala za nekoga te sudbine. Oni koji su preživjeli i dobili nove obitelji u velikom broju slučajeva ostali su u Hrvatskoj. Lordan Zafranović, naravno, i sam poznaje o kozaračku siročad i njihove potomke, pa za film planira koristiti i svjedoke.
Dužan vršnjacima
- Djeca koja su 1942. s Kozare transportirana na područje tadašnje NDH bila su od dojenčadske dobi do 16 godina. Svjedoke i žive protagoniste namjeravam potražiti kako bih uklopio u igrani film i svjedočanstva i dobio na intimističkoj slici. Inače, sam je Diklić u scenarij ugradio mnogo topline i nemamo u njemu nekakvih brutalnih prikaza smrti kao, recimo, u ‘Okupaciji u 26 slika’ i sceni ustaškog pokolja u autobusu - najavljuje redatelj koji je na srpskom filmskom fondu dobio minimalna sredstva za realizaciju filma. S novcem su u projektu i Slovenija, BiH, Makedonija, Crna Gora, Francuska i Češka, a Zafranović čeka i hrvatski novac, planirajući početak snimanja najesen dogodine.
Razlog da film o djeci Kozare realizira upravo danas pronalazi u migrantskoj krizi koja u sebi krije dječje sudbine.
- Tema je historijski repetitivna od Drugoga svjetskog rata preko Domovinskog rata do danas. A film će biti igrani, emocionalno napet, snažan, udarac u oko revizionizma. U središtu Diklićeve priče su dva brata i sestra i kroz te tri sudbine ulazimo u pakao koji se zove logor, u kojem će protagonisti biti razdvojeni, jer će najmlađe dijete posvojiti šef ustaškog logora - otkriva scenarij u osnovnim crtama, dok mu je glumačka podjela još neizvjesna.
Kozaračku djecu imamo i među glumcima. Pokojni Đuro Utješanović je bio kozaračko siroče, kao što je i Božidarka Frajt.
- Nastojat ćemo film snimiti dijelom u ambijentu Kozare pa bih s tog područja i izabrao djecu koja će glumiti da poštujemo autentični leksik i dijalog. S Božidarkom Frajt sam radio, prijateljica mi je, međutim vrlo smo rijetko razgovarali o njezinoj sudbini; ponavljam, transport s Kozare bio je i na intimnom i na javnom nivou tabu tema u smislu detaljnijeg iznošenja tih sudbina. Bude li Božidarka pristala, volio bih da se pojavi u nekoj epizodi, to bi svakako dalo na većoj težini projekta. Formirat ću ekipu istraživača koji će pomoći da sve bude što autentičnije prikazano. Kad je riječ o ostatku podjele, računam na ljude s kojima sam dosad radio. Morat ću obići teatre i akademije, da vidim koga bih od mlađih ljudi mogao izabrati. Tražim zagonetna i nova lica, da igraju mlade ustaše, ali ne kao plošne, već kao iznijansirane karaktere - govori redatelj koji je i sam dijete rata i nije mu sudbina bila naklonjena u ranim danima.
Rođen je 1944. godine na Šolti kao drugi od tri sina pomorca Ivana Zafranovića i majke Marije, u doba njemačke okupacije Šolte. Nakon partizanskih akcija i njemačke kontraofenzive bježali su od Nijemaca, skrivali se, jedva je kao beba preživio hladnoću na otvorenom, da bi završio u El Shattu.
- Kad je sve završilo, po povratku na Šoltu, promatrao sam stoljetni kameni monolit dvorca Maslinica, mahovinu koja je po njemu rasla. Bio sam maleni dječak, no osjetio sam negdje vrlo bolno i duboko u sebi kako je kamen vječan, a ljudski život prolazan. Od te me potresne spoznaje obuzela stravična tuga koju nisam nigdje imao kanalizirati nego u svojoj kinematografiji. Preživio sam i osjećam se dužnim prema vršnjacima koji nisu - otkrio je srž koja ga pokreće u radu.
Kongres u Budvi
Lordan Zafranović, najpoznatiji po igranim filmovima “Okupacija u 26 slika”, koji se natjecao za Zlatnu palmu u Cannesu, i “Pad Italije”, u kojem je filmski debi ostvarila Ena Begović, dugometražni igrani film nije snimio od 80-ih godina i “Haloa - Praznika kurvi”.
Iza njega je od važnijih projekata i dokumentarni serijal o Titu “Tito - posljednji svjedoci testamenta”. S Josipom Brozom se jednom u životu susreo.
- Bilo je to pred Titovu smrt, na Kongresu saveza boraca u Budvi kada smo progovorili dvadeset rečenica u sobi za primanje crnogorskog hotela. Razgovor kojega se slabo sjećam vodio se neposredno nakon izlaska filma ‘Okupacija u 26 slika’. Saznao sam naknadno od profesora Hajdukovića da je nekoliko puta dok je ležao u ljubljanskoj bolnici gledao moj film. Poistovjetio se s likom Frana Lasića. Titovi su inače omiljeni glumci bili Ljubiša Samardžić, Milena Dravić, Boris Dvornik i Bata Živojinović; bili su popularni, a on je uvijek gledao sebi ravne. Njegova je miljenica bila i operna primadona Gertruda Munitić koja je odbila dati iskaz za moj dokumentarac, rekavši mi da svoje svjedočanstvo o Titu čuva za osobne memoare - rekao je o bivšoj primadoni.
Lasić je bio taj
Neki od aktera Zafranovićevih fimova su Frano Lasić, Zdenko Jelčić, pokojne Ena Begović i Neda Arnerić, Ranko Zidarić, Rade Šerbedžija…
- Svaki film stvara određenu obiteljsku situaciju kada ljude odvojiš od normalnog života i izoliraš na 40 dana. Sa svim živim glumcima sam i danas u dobrim odnosima - govori o ljubavi i prijateljstvu na setu.
Zafranovićeve filmove dosta dugo su mnogi ocjenjivali kontroveznima, prije svega jer on nije prezao od toga da beskompromismo spoji ono ljudsko, svakodnevno i intimno s nečim najbrutalnijim političkim, ratnim, krvavim i okrutnim. Mnogi, također i danas, kako njemu, tako i Antunu Vrdoljaku njurgaju zato što su glavne uloge u “Okupaciji” i “Kiklopu” dali Frani Lasiću.
- Kako ste sada spomenuli Vrdoljaka, dužni ste mi sto kuna. Zarađujem na Vrdoljaku… Frano Lasić je naprosto bio najpogodniji za film, snimali smo u njegovoj palači u Gružu, on je bio taj grad, ta palača, kretao se kao gospar. Nitko to drugi nije mogao. On je bio to. Prirodna pojava - obrazlaže.
Dobio je, kaže, poziv iz teatra u Nišu da po svom izboru nešto režira. Za Srbiju je izabrao tekst Predraga Lucića, a u hrvatskom kazalištu ga nema.
- Htio sam hrvatskim kazalištima predložiti neke velike naslove iz kinematografije kao što su Hitchcockov ‘Konopac’ ili Fellinijev ‘Amarcord’. To bi bila neka vrsta mog poziva kazalištima da realiziramo nekoliko filmskih klasika na pozornicama - završava Lordan Zafranović.