Japanke tipično dožive 87 godina, a Japanci 81 godinu života, a gotovo četrdeset posto populacije starije je od šezdeset godina. S druge strane, natalitet je vrlo nizak, piše The Guardian.
Posljedice starenja društva brinu čak i japanskog premijera Fumija Kishidu, koji je svoje strahove iznio povodom osnivanja vladine agencije zadužene za suočavanje s navedenim problemom. Kako se može doskočiti tome problemu?
Šokantan odgovor na to pitanje ponudio je film "Plan 75" Chie Hayakawe koji gledatelja vodi u distopijsku budućnost u kojoj japanska vlada pokreće Plan 75, program koji stare ljude potiče na dobrovoljnu eutanaziju kako ne bi bili teret društvu.
"Ovo zvuči kao gotički horor ili distopijska znanstvena fantastika, no Hayakawa je drugačijeg mišljenja", piše The Guardian.
"Ovo je ljudska drama. Suviše realistično da bi bilo znanstvena fantastika. Ovaj sam film snimila upravo kako se takav program ne bi ostvario u realnosti", objašnjava Hayakawa koja smatra da rješenje poput Plana 75 " nipošto nije nemoguće u zemlji koja je sve netolerantnija prema slabijim pojedincima društva; starim ljudima, ljudima s posebnim potrebama te siromašnima".
Tijekom posljednjih deset godina, dodaje, japanski koncept odgovornosti za samoga sebe prerastao je u opsesiju.
"To znači da se moramo brinuti o sebi umjesto da se oslanjamo na vlast ili budemo opterećenje društvu i to je stvorilo svojevrsnu mržnju prema starijima i slabijima", tvrdi redateljica koja za nametanje pritiska krivi medije i vlast.
"Posramljuju one kojima je potrebna socijalna država pa se oni koji imaju potrebu, ne javljaju, što ih vodi u još veći očaj. Time zaražavaju i mlađe generacije te potenciraju veliko zamjeranje prema starijim ljudima".
Redateljičine bojazni ogledaju se u filmskoj priči u čijem je središtu 78-godišnja Mishi Kakutani (Chieko Baisho), koja u očajničkom pokušaju da izbjegne socijalnu pomoć, prihvaća posao koji od nje zahtjeva da noću, zbog radova na autocesti, usmjerava promet. Kada se pak odluči za Plan 75, omogućen joj je tjedni petnaestominutni poziv službi s kojom može popričati o onome što je muči vezano za pristanak da svoj život dovede kraju, no s druge strane linije dočekuju je ljudi kojima je zadatak uvjeriti je da od Plana ne odustane.
Čak i kada sugovornik privremeno napusti nametnuti scenarij, a Kakutani se otvori te podijeli traumatično iskustvo iz mladosti, poziv se prekida - jer prošlo je petnaest minuta.
Redateljica napominje da nije niti za niti protiv eutanazije, već da potiče razgovor o "društvu koje može biti toliko nehumano da umjesto načina kako da se ranjivim ljudima pomogne da se osjećaju manje izolirano i uplašeno, nudi smrt".
Posebno je zastrašujuća i tužna informacija da bi dio Japanaca pozdravio implementaciju takvog plana. Kada je istraživala za film, Hayakawa je intervjuirala petnaest starica, od kojih bi većina prihvatila Plan 75.
"To bi htjele zbog sigurnosti koju bi dobile. Ne zato što žele otići sada, već stoga što ih je strah onoga što donosi starost i ne žele nikome biti smetnja, uključujući svojoj djeci i obitelji. Rekle su da kada obole od demencije ili neke ozbiljne bolesti, žele tu opciju", otkrila je redateljica. Neki se boje da će nekome biti na teret, no prisutan je i strah od samotne smrti, koja je sve češći fenomen.
"To je tužno i zastrašujuće. Ako umreš sam i nekoliko mjeseci te ne nađu, tijelo ti se počne raspadati - i tko će onda počistiti taj stan?", objašnjava Hayakawa.
Iako neki ne vide problem u tome da osoba odabere kada će umrijeti, Hayakawa smatra da je problematika složenija no što se čini.
"Želim da ljudi razmišljaju šire jer jednom kada se stvori takav sustav, određena grupa ljudi misli da nema druge opcije", kaže redateljica koja komentira i utjecaj Plana 75 na mlade ljude, kotačiće u mašini sustava.
"Mladi ne mrze stare. Ne nalikuju ljudima, ali nisu nehumani. Suosjećajni su i ljubazni prema starim ljudima koje vode u raniju smrt. To je ono što je povjesničarka i filozofkinja Hannah Arendt zvala "banalnošću zla", piše The Guardian.
"Birokracija vodi glavnu riječ. Oni samo rade svoj posao, no prestali su promišljati o tome za kakav sustav rade. U Japanu je to stvarnost. Zato sam snimila ovaj film", zaključuje Hayakawa.