U 93. godini života, u Rimu je u četvrtak preminula Lina Wertmüller, talijanska scenaristica i redateljica. Tijekom 40 godina karijere, Wertmüller je režirala više od 40 igranih filmova. Specijalnost su joj bile komedije "alla italiana", zlatno su joj razdoblje bilo 70-e, a u povijesti će filma ostati upamćena i po jednom kuriozitetu. Talijanka je autorica, naime, 1977. postala prva žena nominirana za Oscara za režiju.
Lina Wertmüller rođena je 1928. u buržujskoj katoličkoj obitelji švicarskog podrijetla. Sama je tvrdila da su je kao tinejdžerku zbog pustopašnog ponašanja izbacili iz 15 različitih katoličkih gimnazija. Kao svoje formativne utjecaje uvijek je navodila američki strip- pogotovo Flash Gordona- te sovjetski avangardni teatar i film. Taj će je utjecaj odvesti put teatarske režije. Studira kazalište, radi kao lutkarski redatelj, te u tom ambijentu upoznaje budućeg višedesetljetnog supruga, scenografa Enrica Joba.
U svijet filma Lina Wertmüller ulazi tipično južnjački: znala je nekog tko je znao nekog. Preko zajedničke prijateljice upoznaje Marcella Mastroiannija koji je upoznao s Federicom Fellinijem kojem se interesantna Rimljanka svidjela. Postaje asistentica režije na njegovim filmovima "Slatki život" i "8 ½". Kao redateljica debitira 1963. s filmom "Basilischi" (Baziliski), gorko-grotesknim filmom o omladini s debelog juga, iz Basilicate. Isprva snimka štošta, pa čak- 1968.- i jedan špageti vestern pod pseudonimom Nathan Witch (Il mio corpo per un poker/ Moje tijelo za poker partiju).
Zlatno su joj redateljsko razdoblje ipak 70-e. Lina Wertmüller tu se uključuje u žanr popularne komedije alla italiana, dajući mu kontrakulturni i politički subverzivni rub. Pogotovo se u filmu izruguje s rodnim ulogama i južnjačkim mačizmom. U tim filmovima, stalni joj je suradnik i glavni glumac Giancarlo Giannini koji se kod redateljice pretvara u oličenje takvog južnjačkog mužjaka. Pogotovo su joj istaknuta tri filma s Gianninijem iz tog razdoblja: "Mimi Metalac" (1972), "Film o ljubavi i anarhiji" (1973), te "Pasqualino Settebellezze" (1976). Taj joj donosi i prekooceansku reputaciju. Američka akademija udijelit će mu četiri nominacije za Oscara: za najbolji strani film, mušku ulogu (Giannini), najbolji scenarij i najbolju režiju. Tako je 48-godišnja Rimljanka postati prva žena ikad nominirana za režiju: utrt će u neku ruku put za Kathryn Bigelow, Jane Campion, Chloe Zhao i druge. Oscara- međutim- nije dobila: te je godine sve posisao "Rocky".
To joj je bio zadnji doista veliki filmski uspjeh. Nastavit će režirati i kasnije, naredat će do kraja karijere 2006. još svu silu filmova, redovno će režirati u dramskom teatru i operi. Koncem 80-ih postat će i parlamentarna zastupnica na listi socijalista, a na prijedlog kasnije kompromitiranog i osuđenog socijalističkog čelnika Bettina Craxija. Godine 2010. dodijeljeno joj je najveće talijansko filmsko priznanje- David di Donatello- za cjelokupnu karijeru, a 2020. isto joj je priznanje dodijelila američka akademija, udjeljujući joj Oscara za životno djelo. U obrazloženju je stajalo da je "provokativno i odvažno kršila politička i društvena pravila… koristeći svije najmilije oružje: kameru."
Umrla je u krugu obitelji.