Hrvatski novinari u utorak su prvi u regiji imali priliku vidjeti novi film Srđana Dragojevića “Atomski zdesna”, koji u distribuciju prvo kreće u Crnoj Gori, potom će se 9. travnja prikazati u Beogradu, a zagrebačku premijeru imat će 14. travnja, nakon čega stiže i u naša kina.
Redatelj koji se proslavio omiljenim generacijskim filmom “Mi nismo anđeli”, u tri svoja naredna ključna ostvarenja odlično je uhvatio duh vremena na Balkanu: u drami “Lepa sela lepo gore” to je bio rat, u “Ranama” poratno beznađe, a u “Paradi” homofobija. Izraz “atomski zdesna” naredba je tijekom pješadijske obuke iz perioda JNA koju su vojnici vježbali u slučaju atomskog napada, no u Dragojevićevoj tragikomičnoj priči to je metafora o ljudima koji su “dočekali kapitalizam nasmiješeni i na nogama”, nisu se “bacili u stranu kada je trebalo, pa su svi poginuli”.
Borba za klijente
“Atomski zdesna” sniman je tijekom 33 dana u Ulcinju i prikazuje beskrupuloznu novu kastu nasrtljivih trgovaca koji se bave prodajom time sharing apartmana u regiji. Najuspješniji među njima je Beograđanin Mladen ( Srđan Todorović), a njihovi klijenti tipična su klasa iz nekadašnjih radničkih odmarališta, koje na kupovinu pokušavaju namamiti besplatnim ljetovanjem u ultrakičastom crnogorskom resortu Flamingo. U njihovoj nemilosrdnoj borbi za klijente najgore je prošao upravo Mladen. Glavni menadžer prodaje za klijenta mu, naime, dodjeljuje ogorčenog ratnog veterana iz Tuzle, Omera ( Branko Đurić) i njegovu ženu Maju ( Nataša Janjić Lokas), kako bi mu se osvetio nakon što je saznao da Mladen, osim kokaina, nemilosrdno “troši” i njegovu suprugu Sonju ( Tanja Ribič)...
I ovce i vukovi
- Htio sam promatrati stvari nešto šire, pa tako kada u filmu imate scenu u kojoj trgovci vrebaju svoje žrtve kroz prozorsko staklo, vi imate izobličena lica i s jedne i druge strane stakla, i nekako se postavlja pitanje tko je tu zaista zločinac, a tko žrtva. Čini mi se da je odgovor krajnje ambivalentan i da su svi ti ljudi, i ovce i vukovi, pomalo žrtve, i to žrtve sistema u kojem smo prinuđeni živjeti, sistema koji je poništio sve elementarne moralne vrijednosti, sistema u kojem naša djeca žive i odrastaju i uče da solidarnost, dobrota i poštenje nisu preferirane osobine, već naprotiv, da te osobine pripadaju gubitnicima - priča na početku razgovora redatelj koji je i sam otac petero djece, pa je, kaže, imao i dodatnu motivaciju da napravi ovakvu vrstu filma.
Okidač za temu bio mu je događaj iz stvarnog života, kada je njegov otac dobio jedan ovakav vaučer za ljetovanje i dugo ga je nagovarao da ode umjesto njega na prezentaciju, pa je na kraju popustio i otišao. Budući da Dragojević osim redateljske diplome ima i onu kliničkog psihologa i jedno kraće vrijeme bavio se i psihoterapijom, bilo mu je, priča, jako zanimljivo promatrati kako se ta manipulacija odvija i u kojim stadijima.
Mnoštvo stereotipa
- Nakon što sam dobio vaučer otišao sam na šest dana na Tenerife, planirajući da tamo budem “undercover”, no jedan momak iz Hrvatske koji je tamo bio jedan od glavnih menadžera, prepoznao me. Pomislio sam da mi je propala undercover misija, no kada sam mu objasnio što mi treba, ponudio se da me dodatno uputi u problematiku prodaje i manipulacije. Tada sam znao da imam priču, a učinilo mi se i da je to jako dobra metafora vremena i svijeta u kojem živimo.
Kao i u “Paradi”, i ovdje sve vrvi od stereotipa, pa šaroliki koloplet likova tako čine prljava romska obitelj s puno djece, priprosti mladenci iz Niša, agresivni branitelj u majici Hvidre ( Goran Navojec), gastarbajter koji u Beču radi kao vozač kamiona... Dragojević od stereotipa ne bježi, štoviše, svojedobno je izjavio da voli klišeje “jer na njima počiva čitav Hollywood”.
- Ja se ne volim podsmijavati ljudima, već publici nudim da se zajedno smijemo i to gledajući sebe u ogledalu. Sve smo to mi. Ovdje postoji jedan psihološki mehanizam koji sam koristio i u “Paradi”, a ranije možda i u “Lepim selima” i u “Ranama”, a to je da su tragično i smiješno često isprepleteni i kada imate nešto vrlo smiješno vi se smijete, a kada dođe tragični moment, imate grižnju savjesti što ste se maloprije smijali. To je neka vrsta pozitivne manipulacije kakva postoji u psihoterapiji - objašnjava Dragojević, koji je u filmu okupio impresivnu glumačku ekipu (“vezujem se za svoje glumce i radim s onim glumcima s kojima se mogu i privatno družiti”), a među zanimljivim novim imenima su Isidora Simijanović, koja je glumila glavnu junakinju Jasnu u “Klipu”, i slovenski glumac Brane Šterbej u ulozi glavnog menadžera prodaje.
Metod Trobec
- Brane igra Del Boya u slovenskoj verziji “Mućki”. Đuro, Branko Đurić, mi je na njega skrenuo pažnju, a ja vjerujem u Đurin ukus. Brane je snimio sebe i poslao mi par scena iz scenarija i odmah mi je bilo jasno da je on idealan za ovu ulogu - kaže Dragojević o slovenskom glumcu čiji vam lik postane antipatičan već nakon treće minute, a kada mu se kamera dovoljno približi, pažljiviji gledatelji primijetit će na njegovoj pločici s imenom da se on, posve genijalno, zove - Metod Trobec.
Nataša Janjić: Volim njegov smisao za humor
- Nemojte me ništa pitati, još sam u šoku jer sam sad tek prvi put vidjela film - iskreno nam je po završetku novinarske projekcije rekla uzbuđena Nataša Janjić Lokas. No, glumica kojoj je nakon filma “Sveti Georgije ubiva aždahu” ovo druga suradnja sa Srđanom Dragojevićem nema zbog čega brinuti: glumiti Bosanku uz Branka Đurića nije lako, ali Nataša je odlično skinula bosanski naglasak i uvjerljivo odglumila Tuzlanku Maju, Omerovu ženu.
- Tijekom snimanja živjeli smo u ovom istom hotelu koji se pojavljuje u filmu i bili smo u svojevrsnoj karanteni, što je dobra podloga za rad na ulozi i mislim da se to osjeti. Ovo mi je druga suradnja s Dragojevićem, volim njegov smisao za humor, njegovu brzinu, lucidnost i njegove metafore - ističe glumica.