ZAGREB - Nakon dužeg vremena, jedan film iz regije probio se među udarne vijesti BBC Newsa. Njihov web portal objavio je u ponedjeljak da je “Srpski film” Srđana Spasojevića ostvario svojevrstan rekord. Britanska cenzura, naime, naložila je producentu i distributeru da isjeku iz filma 4 minute i 11 sekundi, ukoliko žele da im se film - najavljen za 10. prosinca - prikazuje u tamošnjim kinima.
Pokušaj zabrane
Spasojević tako malo pomalo ostvaruje cilj da se njegov prvijenac zakiti titulom najkontroverznijeg ostvarenja godine. U proljeće je izazvao gužvu na South by Southwest festivalu u Austinu (“bolesno”, “ponižavajuće” - neki su od epiteta kojima je ispraćen), obišao je niz specijaliziranih manifestacija namijenjenih horor filmovima, a na web portalu www.imdb.com skupio je više recenzija nego svi filmovi iz regije u proteklih nekoliko godina. Je li zahvaljujući tome postao hit? Ne baš, ali ozloglašen - svakako! Čak ga je i u Srbiji (gdje su ga pokušali zabraniti) gledalo manje od dvije tisuće ljudi, zato što je smio igrati samo na kasnim noćnim predstavama. Ipak, kada se saberu prihodi od svjetske kino i DVD distribucije, producent Centra film po svoj prilici neće biti u minusu.
Ekstremno nasilje
Spasojević i njegov koscenarist Aleksandar Radivojević (sin poznatog redatelja Miše Radivojevića) dobri su poznavatelji podžanra horora koji se zbog prizora ekstremnog nasilja naziva “slash”, “torture porn”, “gore” ili kako sve ne, a čiji su najpoznatiji predstavnici američki “Teksaški masakr motornom pilom”, talijanski “Holokaust kanibala” i niz podjednako provokativnih japanskih uradaka, pa su ga hrabro smjestili u srpski kontekst. Zašto ne? Za razliku od nešto ranije nastalog filma “Život i smrt porno bande” svoga kolege Mladena Đorđevića, koji je zagovarao estetiku ružnog i fragmentarnu dramaturgiju, “Srpski film” je trebao biti vrhunski dizajniran proizvod koji će uvući gledatelja u radnju, a ne malu ulogu u tome imala su dva najpopularnija srpska glumca Srđan Todorović i Sergej Trifunović.
Dnevnik zlostavljanja
Grozote koje je autorski dvojac pripremio svojim gledateljima zbilja su bile nesvakodnevne - od odsijecanja glave vezanoj i višestruko silovanoj ženi i zlostavljanja novorođenčeta do svakojakih krvoprolića i pedofilije. Kao svojevrstan alibi proveli su motiv društvene kritike (Radivojević je film nazvao “dnevnikom našeg zlostavljanja od strane srpske vlade”), koji doseže vrhunac u završnici, kada se smrt čitave obitelji čini jedinim izlazom iz povijesne zamke u kojoj se Srbija danas nalazi.
Pa premda film može računati na legiju “horror freakova” diljem svijeta, među kojima već uživa popriličnu reputaciju, drugo je pitanje kako funkcionira za gledatelja koji inače nije izložen takvim filmskim majstorijama. Prva polovica “Srpskog filma” neosporno je vrlo sugestivna, u kojoj porno glumac u mirovini (Todorović) dobije ponudu zagonetnog biznismena (Trifunović) da za basnoslovan honorar snimi “ekstremni film” za svjetsko tržište, jedini je uvjet da ne smije znati njegov sadržaj (teško je ne oteti se dojmu da autori ne ironiziraju sebe u liku koji igra Trifunović).
Prizori u kojem snimanje počinje izvanredno su sugestivni, odišu jezom i to je napravljeno u najboljoj maniri velikih majstora napetosti, no kako nasilje postaje sve eksplicitnije, a junak više nije racionalno biće nego jadnik pod sedativima, tako se i strpljenje (“običnog”) gledatelja bliži kraju.
Mučan utisak
Ne pomažu ni filozofiranja o pornografiji i umjetnosti, završni utisak je mučan ne samo zato što je netko shvatio poruku autora nego i stoga što se publika osjeća u popriličnoj mjeri “silovanom”.
Ovo potonje jako je uvjetno: “Srpski film” svjesna je provokacija i svatko tko uđe u dvoranu mora znati što ga očekuje.
Kinom je brujalo zgražanje: Pa neće valjda? E, hoće, hoće
Točno sedam ljudi pohrlilo je prvog dana redovnog prikazivanja “Srpskog filma” u Kaptol Centar. Atmosfera je pomalo voajerska i svi se u nekom nervoznom iščekivanju osvrću preko ramena. Dobro da smo rezervirali, primjećuje ironično jedan mladić koji s djevojkom dolazi nekoliko minuta prije početka filma. Ona će do kraja večeri i ostati jedina žena na projekciij i jedina će na trenutak izaći iz dvorane, dok Sergej Trifunović (Vukmir) ne pokaže Srđanu Todoroviću (Miloš) šta točno misli pod “newborn porn”. Scena seksa s tek rođenim djetetom vjerojatno je najodvratniji prizor koji možete vidjeti u kinu i toliko je nemoguća, toliko je neprispodobiva njena patologija, da može biti svojstvena samo ljudskoj vrsti i njenim najdubljim sadističkim arhetipovima. Na jedno prigušeno “pa neće valjda” koje je nekome iz publike pobjeglo prije same scene Spasojević je svakom sljedećom scenom odgovorio: “Hoće, hoće”.
- Ja sam u onom trenutku izašla jer to nisam mogla gledati. Ipak sam majka - rekla je nakon projekcije jedina žena u dvorani.
Zoran Đulabić dopratio je na projekciju sina Filipa, srednjoškolca. Film nije zabranjen za mlađe od 18 godina, ali im se toplo ne preporuča.
- Pa mi smo došli iz znatiželje jer smo čuli da je film šokantan. Za moj ukus, priznajem, i previše šokantan. Čudi me da je ovakav film uopće u kino distribuciji - kaže Zoran Đulabić. Filip se slaže da je film šokantan, ali smatra da je baš zbog toga dobar. Preporuča li ga vršnjacima?
- Svakako! ( G. Milaković)