Pravo je čudo kako je tek sada snimljen film (odnosno televizijska serija) o Veri Pešić, Leskovčanki koja je u jednom trenutku – početkom 2. svjetskog rata – postala jedna od najvažnijih žena u Srbiji. O njoj se puno pisalo, bivši udbaš (po vlastitom priznanju) Nikola P. Ilić objavio je o njoj dvije romansirane biografije, a da su se držali samo legende, filmaši bi dobili prvorazredno gradivo. Naime, tvrdilo se da je ona prva otkrila tajni sporazum Hitlera i Staljina, da je znala za nacistički napad na Poljsku, kojim je započeo 2. svjetski rat, spriječila je dizanje u zrak njemačke agenture u Beogradu od strane britanskih obavještajaca, a uvukla je i Albance u četnički pokret. Navodno je bila četverostruki agent, znala je šest jezika i ljubakala s Karlom Lotharom Krausom, šefom obavještajne službe Gestapoa u Beogradu, zahvaljujući kome je dolazila do prvorazrednih informacija. Ne zna se tko joj je bio otac, no kad se njezina majka Anđa udala za umirovljenog načelnika Leskovca, znalo se da ona nije njegove dijete, ali ju je on ipak prigrlio kao svoju. Mit o njoj osnažen je činjenicom da je Beograd bio balkanski obavještajni centar, tamo su se nadmetali Njemačka, Francuska i Velika Britanija, srpska vlada (i ona jugoslavenska i ona Nedićeva) imala je također svoje obavještajce, a sve prisutniji je bio i partizanski pokret (Verin dečko iz školskih vremena bio je komunist i ona ga je često navodila kao svoju veliku ljubav). Kad je došla u Beograd, koji je ocijenila kao središte moći, Vera je upoznala Krausa i zaposlila se u robnoj kući, gdje je napredovala od prodavačice do šefice odjela.
Jasno je zašto u bivšoj Jugoslaviji to nije bila prigodna tema, po nekim interpretacijama Vera je radila samo za sebe, kako bi dobila slobodu koju joj društvo nije priznavalo, a već sama činjenica da nije osobito razlikovala između zaraćenih strana bila je dostatna da se film i televizija nisu pretjerano zanimali za nju. Ipak, nakon raspada Jugoslavije, u samostalnoj Srbiji to više nije bio problem, o njoj se jako često pisalo pa su redatelj Nedeljko Kovačić i njegova scenaristička partnerica Kristina Đuković (to mu je inače supruga) lani napravili svoju verziju priče o Veri Pešić, koja se doima prilično realistično. Napravili su televizijsku seriju od deset epizoda i najprije je skratili u cjelovečernji film (u trajanju od nešto preko dva sata) da bi serija bila najavljena tek za narednu godinu. Odličan su potez napravili kad su ulogu Vere dodijelili Jovani Stojiljković: o njoj se u nas dosta pisalo zbog veze s Goranom Bogdanom, a i gledali smo je u seriji Dalibora Matanića „Područje bez signala“ te u filmovima „Južni vjetar“ i „Južni vjetar: Ubrzanje“. Ona je jedna od najboljih mladih srpskih glumica, iznimno uvjerljiva kao naivka iz Leskovca koja dolazi u Beograd i svakom tko je pita odgovara da radi za srpski Generalštab. Ta izmišljotina po nju ima dosta negativne posljedice, no tada je već upoznala Karla Krausa (njega glumi Petar Zekavica, povratnik iz Rusije u potrazi za mjestom u srpskoj kinematografiji), koji je pretvara u svog pouzdanog suradnika, ali i ljubavnicu. Junakinja se odjednom našla u središtu društvenog i političkog života, no sada ima vrlo dobro zaleđe i zna kako ga iskoristiti. Scenaristički dvojac dao je odgovore na neke od Verinih tajni, na primjer, tko joj je otac i zašto je ona stradala istog dana zajedno sa svojom majkom. Film se lako gleda (vrlo dobro ga je snimio Dušan Ivanović, njega pamtimo po vizualno spektakularnom „Čarlstonu za Ognjenku“ sa Katarinom Radivojević i Oliverom Katarinom), ali u završnoj trećini radnja postaje isprekidana, suviše se olako preskače sa 1941. na 1943. godinu, što je dug hibridnoj formi filma i serije. Ipak, nije to osobit problem, jer je radnja uredno izložena, a rijetki će propustiti da je ne dopune gledanjem serije.
Film stiže u Hrvatsku krajem narednog siječnja ili početkom veljače, a svakako bih ga preporučio našim filmašima nove generacije. Tema raspada Banovine Hrvatske i osnivanja NDH dosta je slabo iskorištena, možda u njoj nema tako živopisnih likova kakva je bila Vera Pešić, ali „nikad ne reci nikad“. Dovoljno bi bilo evocirati urotu koju su u kolovozu 1944. organizirali ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga NDH Ante Vokić: ta je krahirala jer su urotnici o svemu obavijestili poglavara Antu Pavelića, želeći ga za suradnika, ali i ne sluteći da će taj pohapsiti čitavu njihovu obavještajnu mrežu. A tek legendarni novinar Franjo Fuis (pseudonim mu je bio Fra Ma Fu), koji je prije i tijekom NDH pisao socijalne reportaže, da bi poginuo u zrakoplovu kojim je namjeravao pobjeći u partizane. To razdoblje nudi nevjerojatno zanimljive priče, samo što ih treba znati iskoristiti.