Malo je tko bio zadovoljan prošlogodišnjim pulskim festivalom. Vrlo malo nacionalnih premijera, krajnje neatraktivan program stranog filma, samo jedna gošća od međunarodnog renomea (Márta Mészáros), sve praznija Arena, a i u kino Valli više niste morali juriti desetak minuta ranije da zauzmete mjesto.
Odjednom je Pula domaćim filmašima postala gnjavaža: ukoliko su imali jak festivalski film, čuvali su ga za međunarodne smotre, s potencijalnim kino hitom se tamo nisu gurali jer su smatrali da generira “loše vibracije” (primjer filma “ZG80” koji je prikazan na Sarajevo film festivalu odmah iza Pule i tamo dobio solidan publicitet nakon samo jedne interne projekcije), a dodatnu pomutnju unio je član umjetničkog vijeća Mike Downey, izvršni producent čak dva filma s festivala (“Život je truba” u službenom programu, “Oslobođenje Skopja” u manjinskim koprodukcijama), koji se zbog toga nisu mogli natjecati za nagrade (bio je tu i treći, “Ustav Republike Hrvatske”, koji bi u nekim drugim uvjetima možda bio u Puli, makar izvan konkurencije).
Dvogodišnji mandat
Novine, na primjer, uvođenje dokumentarnih filmova u konkurenciju, nisu se pokazale osobito poticajnim, jer su potonji već bili prikazani prije nekoliko mjeseci na ZagrebDoxu, a da se dobije uistinu relevantna premijera, npr. “Gazda” Daria Juričana, nije uloženo dovoljno truda.
Već tada sam s kolegama razgovarao kako je Pula za umjetničkog ravnatelja Zlatka Vidačkovića bila, ako ne bolji, onda svakako uredniji festival. Nije trebalo dugo pa da se sve vrati onako kako je bilo, ne zato što je javnost toliko žudila za bivšom upravom, nego zbog stjecaja političkih okolnosti. Vidačković je prije nešto više od dvije godine maknut jer ga nije podržavao Hrvoje Hribar, tadašnji direktor Hrvatskog audiovizualnog centra, a u Ministarstvu kulture držali su se njegovih sudova. Među njima dvojicom su frcale iskre budući da je Vidačković neprestano uvrštavao u pulski program filmove izvan HAVC-ovog sustava, što je potonjoj instituciji stvaralo obavezu da ih naknadno financira, i u većini slučajeva je umjetnički ravnatelj Pule u tom pogledu radio dobru stvar. Što više načina da se film revalorizira ili bar dobije dodatna sredstva, to bolje.
U međuvremenu se promijenila vlada, novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović samo je čekao priliku da nasrne na Hribara, pa premda je kratko opstao na tom položaju, ravnatelj HAVC-a ipak je morao dati ostavku nakon poteza koje je miljenik Tomislava Karamarka na samom početku povukao. Vidačković pak nikad nije krio da mu je HDZ puno bliži od SDP-a i kad je raspisan novi natječaj, nije bilo puno dvojbi tko će pobijediti. Mandati za umjetničkog ravnatelja festivala, naime, traju samo dvije godine, s tom razlikom što smo u prethodnom razdoblju imali umjetničko vijeće od tri člana (Downey, Tanja Miličić i Hrvoje Pukšec), a sad se vraćamo na stari sistem.
Prijedlog programa
Treba li se veseliti što Vidačković opet preuzima taj posao? Ukoliko nam je kakav takav red draži od kaosa, onda svakako. Iz prijedloga programa ovogodišnjeg 64. Pulskog festivala, očito je da se sve vraća onako kako je nekad bilo. Hoće li novi (stari) umjetnički ravnatelj zaustaviti odljev hrvatskih filmova iz Arene? To ćemo tek vidjeti, budući da ni “ZG80” niti “Ustav Republike Hrvatske” nisu požalili što lani nisu imali premijeru u Areni: pulski pobjednik “S one strane” krenuo je u kina ranije zbog odjeka s Berlinalea, no distribucija mu je bila slaba i ostvario je vrlo skromne rezultate. Vidačković vraća i program Europolis Meridijani, što znači da ćemo ipak gledati nešto prestižnije naslove negoli lani, kada je opskurni odabir itekako pogodovao Motovun film festivalu.
Uzgred, u redu je oslanjati se na europski film, međutim, danas kada se posvuda uvriježio termin “world cinema” treba se pomiriti s činjenicom da katkad bolji filmovi stižu iz Južne Koreje ili Filipina nego iz Njemačke ili Francuske. Uostalom, to su dobro shvatili na beogradskom FEST-u, gdje su napravili sretan spoj međunarodnog, nacionalnog i komercijalnog festivala: nije mala stvar što je upravo tamo pobijedio film Hane Jušić “Ne gledaj mi u pijat”.
Vrhunac u karijeri
Vidačković nudi i skraćenu varijantu Dana hrvatskog filma, naime u Puli ćete uz duge igrane moći vidjeti i najbolje od domaćeg kratkog filma, ali ta je tendencija prisutna već godinama. U njegovu programu ima i ponešto nerealnog, tako je zamislio susrete i razgovore sa 40 uglednih međunarodnih gostiju, selektorima međunarodnih festivala, novinarima najuglednijih svjetskih glasila za show-business i producentima sklonima koprodukcijama u Hrvatskoj. Cilj je da ih se aktivira na promociji hrvatskog filma, međutim, organizatori će se brzo uvjeriti da većina onih kojima će uputiti poziv ili nemaju slobodnih termina ili im se fućka za mali festival na istarskoj obali. Promocija hrvatskog filma odigrava se posve drugim kanalima, što dobro znaju svi naši producenti s međunarodnim ambicijama.
Vidačkoviću treba poželjeti sve najbolje u novom mandatu, no osjećali bismo se nekako sigurnije da je u protekle dvije godine pokrenuo neku inicijativu koja bi imala veliki odjek ili bi pak puno značila našoj kulturi. Ovako ispada da mu je pulska funkcija dvostruki vrhunac u karijeri, što nije osobita pohvala.