StoryEditor
‘PATRIA‘

Svatko tko je u Hrvatskoj prošao 90-e i psihološko ostraciziranje Srba prepoznat će puno sličnosti

Oni koji nisu čitali roman mane seriji vjerojatno neće zamjerati, a ona bi ih mogla opčiniti kao što opčinjava Aramburuove čitatelje

Kad je 2016. baskijski pisac španjolskog jezika Fernando Aramburu objavio roman “Patria”, pred čitateljima se našla jedna od onih rijetkih knjiga koje imaju svojstvo da se sviđaju svakome.

Aramburuova “Patria” veliki je, epski roman od 650 stranica koji ima sva poželjna svojstva kanonske nacionalne literature. “Patria” je kronika dvadeset godina baskijske povijesti ispričana - kao u Griffithovom “Rađanju nacije” - kroz dvije obitelji. Baš kao u “Rađanju nacije”, te su se dvije obitelji inicijalno bile bliske, sunarodnjačke i bratske. No, baš kao kod Griffitha, nacija uroni u neproglašeni građanski rat, a u tom se ratu dvije obitelji nađu na suprotnim stranama u sukobu.

Obje obitelji Aramburuova romana žive u malenom industrijskom gradiću u dolini rijeke Oria, nedaleko od San Sebastiana/Donostije. Jedna od te dvije obitelji je radnička: čine je Joxian, radnik u tvornici papira i njegova supruga, domaćica Miren.

Druga je obitelj buržujska. Čini je Txato - dobrodušni, lakomisleni vlasnik prevozničke firme, te Bittori, njegova dokona gospođa. Dvije obitelji dijeli klasni jaz. Ali, svejedno su prijateljske. Bittori i Miren piju kavu, a Txato i Joxian dio su muške družbe koja grupno biciklira i pohađa gastronomski klub. I jedni i drugi su Baski. I jedni i drugi su, štoviše, baskijski nacionalisti. Jedan od Joxianovih sinova - Jose Mari - sve je bliži ETA-i, a Txatova kćer pohodi orno protušpanjolske mitinge.

Patriotski malomišćani

No, politika će se poput cepina zabiti između dviju obitelji početkom 90-ih. Kako je u poslovnim nevoljama, Txato ne želi više plaćati ETA-i neformalni porez, odnosno reket. ETA ga stoga stavlja na crnu listu. Grad je pun grafita protiv njega, patriotski ga malomišćani prestaju pozdravljati, prijatelji ga bojkotiraju, u dućanu ih ne poslužuju. Naposljetku, ETA će neposlušnog platišu osuditi na smrt. Jednog kišnog popodneva, Txato je ustrijeljen pred garažom kad se vraćao na posao nakon pauze za ručak. A sudbinu obje obitelji obilježit će činjenica da je sin Joaxina i Miren - Jose Mari - sudjelovao u ubojstvu.

To je fatalni trenutak koji će usmjeriti život likova romana. Aramburuov roman prati usud dvije familije tijekom narednih 20 godina, sve do konačnog ETA-inog polaganja oružja 2011. Prati roditelje i djecu, obitelj ubijenog i obitelj ubojice, te promatra kakve je sve ljudske, psihološke i političke posljedice na te ljude imao jedan čin političkog ubojstva.

“Patria” je - već se iz ovog vidi - ona vrsta romana koju jako vole istočni Europljani. To je roman kolektiva, roman nacionalne sudbine, epopeja koja pripovijeda o desetljetnom usudu zajednice. Aramburu - poput Tuđmana, Čuića ili Vuka Draškovića - propituje (ne)mogućnost nacionalne pomirbe. Njegov roman operira velikim općim mjestima svjetske literature: tu su i Kain i Abel, i Capuletti i Montecchi. Već od naslova, “Patria” je grandiozna i velevažna.

Istodobno, Aramburuov tekst ima i niz vrlina kakve takvi “the romani” obično nemaju - vrlina koje ga otvaraju prema drugim i drukčijim publikama. Za početak, likovi baskijskog pisca nikad nisu personifikacije, nisu reprezentanti. Njegovi likovi su zaokruženi i uvjerljivi, mušičavi i osebujni, a sudbina svakog od njih vas zanima sama po sebi. Drugo, Aramburu posjeduje lakoću pripovijedanja aerodromskog pisca. Roman mu je fragmentiran i dinamičan, pri čitanju vas usiše, te ima vrline pravog, solidnog trilera. A jedan od razloga za tu bestselersku lakoću je i Aramburuova prvorazredna kompozicijska vještina. Među piscima velikih epskih romana rijetko je naći pisca koji je - poput Aramburua - ujedno i vrhunski dramaturg.

Njegova “Patria” ima sve vrline perfektno prišarafljenog scenarija. Aramburu počinje in medias res, 2011., kad se udovica Bittori prvi put nakon 20 godina vraća u gradić gdje joj je muž ubijen. Od te točke, pisac nas proznim puzzleom vodi natrag i naprijed kroz vrijeme, priča zbivanja uoči ubojstva, sudbinu likova nakon ubojstva. Pritom se stalno vraća na dvije ključne vremenske razine. Jedna je današnjica, kad stara i terminalno bolesna Bittori dolazi u svoj bivši grad i traži da joj Jose Mari - koji služi dugogodišnju zatvorsku kaznu - prizna istinu. Druga je dan ubojstva - dan koji Aramburu minuciozno razlaže i odgađa, sve dok u jednom od poglavlja ne izloži potanko zločin. Kao u perfektnoj filmskoj dramaturgiji, to je poglavlje promišljeno pozicionirano na dvije trećine romana, na mjesto koje scenaristi u svom žargonu zovu “točkom bez povratka”.

Filmičan roman

“Patria” je - ukratko - nevjerojatno filmičan roman. Filmičan po svemu, osim po golemosti opsega. Opsega koji ište mnogo više od kino-filma, ište televizijsku seriju. A tu seriju “Patria” je i dobila. Ovog tjedna, na HBO-u će premijerno biti prikazana osmodijelna serija “Patria” po Aramburuovom romanu koju je producirao HBO Europe. Scenarist i “showrunner” serije je TV scenarist baskijskog podrijetla Aitor Gabilondo, a režiju dijele dvojica španjolskih režisera - Felix Viscarret i Oscar Pedraza.

Gabilondo je inače iskusni TV scenarist s dugom filmografijom španjolskih serija, ujedno i Aramburuov zemljak - obojica su iz Donostije/San Sebastiana.

Prava na roman Gabilondo je kupio odmah po izlasku, prije no što je “Patria” postala hit s milijunskim nakladama. Roman je raspisao u seriju i na suradnju pozvao izvrsnog argentinskog režisera Pabla Trapera (“Familija na kotačima”, “Klan”). Trapero je međutim sugerirao promjene u scenariju i glumačkoj podjeli, posvadio se i razišao s Gabilondom, koji se potom odlučio na španjolski redatelji dvojac. Jedan od režisera - Villaret - imao je već s Aramburuom iskustva jer je 2007. ekranizirao njegov prijašnji roman.

Serija je u Španjolskoj pobudila prijepore prije no što ju je itko vidio. Skandal je izazvao HBO-ov plakat serije koji se sastoji od dviju usporednih fotografija: na jednoj je Bitorri koja u očaju rida nad tijelom ubijenog supruga, a na drugoj je ubojica Jose Mari sputan i gol na podu dok ga muči madridska policija. Nama koji živimo u Hrvatskoj neće biti iznenađenje čuti tko je imao prigovore na plakat, ni kako su ti prigovori bili sročeni.

Pobunile su se udovice i udruge žrtava terora, a plakatu se prigovorilo da “stvara umjetnu ravnotežu”, “izjednačava žrtvu i agresora”. I sam Aramburu se distancirao od plakata, ali i izjavio kako ono što se prigovara plakatu nije duh serije. Prigovori su se stišali tek kad je serija premijerno prikazana na festivalu u San Sebastianu, tijekom jednog osmosatnog kinomaratona. Prve su kritike listom bile superlativne, a španjolska javnost zadovoljna.

Beskrupulozni reketari

Oni koji su čitali “Patriju” (koja je u Hrvatskoj prevedena u izdanju “Frakture”) znaju da politička ekvidistanca kakvu se spočitavali plakatu nije nipošto svojstvena knjizi. Premda je Aramburu dobar pisac, a likovi su mu slojeviti, politički stav “Patrije” je nedvosmisleno prošpanjolski. U romanu se nikad ne izlažu uzroci baskijskog nacionalizma, njihovo zatomljeno pravo na samoopredjeljenje i desetljetna frustracija nemogućnošću političkog razgovora s Madridom. Aramburu ETA-u - zacijelo s razlogom - prikazuje kao sektu beskrupuloznih reketara i nasilnika.

Hrvatskom čitatelju/gledatelju bit će prepoznatljivo kako Aramburu opisuje zaraznu zloćudnost nacionalizma. Svatko tko je u Hrvatskoj prošao 90-e i psihološko ostraciziranje Srba prepoznat će puno sličnog u “Patriji”. Dojučerašnji vas susjedi više ne pozdravljaju, opipljivi ljudi najednom postaju apstraktni Oni, zetovima se broje krvna zrnca, “dobronamjerni” vam znanci sugeriraju da je možda najbolje da se odselite, a onaj tko traži da mu se prizna da je žrtva “uznemiruje ljude” i “provocira većinu”.

Tom pakosnom nacionalizmu ideološki ton - niste iznenađeni - daje licemjerna Katolička crkva. Aramburu s jetkim (i - meni osobno - razumljivim - zazorom) masakrira baskijski nacionalizam. No, pritom ne dovodi ni jednog časa u pitanje politički legitimitet druge strane, legitimitet koji jest krajnje upitan. Takva je knjiga - a takva je, treba reći, i serija. Ona se po političkom (de)balansu samo u jednom detalju razlikuje od knjige: s neusporedivo većom potankošću i s oštrijom kritikom prikazuje mučiteljsku praksu španjolske policije. A kad se govori o “odabiru strana”, nije nezanimljiv odabir i onaj lingvistički. Premda su glumci listom Baski serija je čitava na castellanu, ni jedan od likova ne govori u seriji baskijski, baskijski se čuje tek kao šum, na političkim protestima i kroz ulične povike.

Aramburuov roman spada u one romane koji se naoko čine lakim za scenarističku razradu. Kad čitate “Patriju”, čini vam se kao da je pisac za scenarista nekako već sve unaprijed napravio. Roman je dinamičan, montažno mišljen, ima preciznu i filmski nadahnutu dramaturgiju, ima mnogo prizora fizičkog djelovanja koji se lako pretvaraju u scene. Ima podosta trilerskih strategija i jasnu tročinsku strukturu. No, svaki učitelj scenarija poučit će učenika kako su upravo takve proze- naoko “scenarij po sebi” - strašno opasne i mogu se izvrgnuti u tvrd orah. Takav je, ispostavilo se, slučaj i s “Patrijom”. Ne mogu se oteti dojam da su Gabilondo i suradnici podcijenili izazove Aramburuova romana. Napravili su stoga seriju koja je, blago rečeno, mogla biti bolja.

Štrebersko-školski


Prva diskutabilna kreativna odluka španjolskog “showrunnera” bila je ta da seriju otpočne činom atentata. Oni koji su čitali Aramburua znaju da je kod njega čin ubijanja objekt odgođene nelagode: mi sve vrijeme znamo što se dogodilo, no poglavlje u kojem opisuje atentat promišljeno je odgođeno do drugog dijela knjiga. Gabilondo štreberski-školski seriju počinje onim što scenaristički žargon zove “veliki prasak”: pradogađajem, atentatom - čime ga motivski demistificira.

Gabilondo, nadalje, nije najbolji scenarist na svijetu. Način na koji piše scene kao da je preskočio zadnjih 20 godina razvoja televizije. Scene su mu kao iz starih TV serija: eksklamativne, pune dramljenja, zagušene likovima koji pršte u vrucima emocionalne samospoznaje. Dijalozi mu “crtaju” emocije, a naratora supstituira neobično tvrdo motiviranim monolozima naglas (Bittori se - recimo - ispovijeda muževom grobu i - mački?!). Mogu samo zamisliti da je jedan moderan režiser poput Trapera pokušao štihati te scene koje zvuče kao iz serije 80-ih.

Premda je serija čitava na kastiljskom, glumačka je podjela mahom baskijska i - podosta neujednačena. Najbolji su pojedini sporedni glumci, poput Jona Olivaresa koji glumi ETA-inog ubojicu Jose Marija sa smjesom moralne tuposti i dobrodušne prigluposti. Serija nažalost kudikamo više od romana “visi” o dva glavna ženska lika - dvije majke. Obje su u seriji neusporedivo manje slojevite. Ubojičina majka Miren (Ane Gabarain) svedena je na komično uskogrudnu tlačiteljicu, a udovica Bitorri (Elena Irureta) na širokogrudnu paćenicu nalik majkama iz hrvatskih filmova 90-ih.

“Patria” je - ukratko - roman koji je zaslužio bolju seriju. Danas možemo samo nagađati kakvu bi seriju HBO dobio da je Traperu - koji je vrstan režiser - pustio da razvije svoje ideje. Ovako, rezultat je serija koje je mogla biti bolja - no, ipak, i serija koja zaslužuje gledanje. Aramburuov je pripovjedni svijet tako snažan, njegova priča tako zanimljiva, a likovi kompleksni da dio tog bogatstva neizbježno curi s ekrana čak i ako adaptacija nije prvoklasna. “Patriju” će osobito voljeti oni koji roman nisu čitali i kojima će to biti prvi ulaz u Aramburuov pripovjedni svemir. Oni seriji mane vjerojatno neće zamjerati, a “Patria” bi ih mogla opčiniti kao što opčinjava Aramburuove čitatelje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. rujan 2020 17:03