Sarajevo je - reklo bi se - primjereno dočekalo Angelinu Jolie i njezin film “U zemlji krvi i meda”. Svečana premijera održana je u dvorani Zetra, koja prima pet tisuća posjetitelja, novopečena redateljica dala je opširan intervju i TV kanalu Al Jazeera, a bosanska javnost sada naveliko raspravlja i o svojedobnom poništavanju dozvole za snimanje tog filma, kad je filmska ekipa otjerana u Mađarsku pri čemu je BiH bila oštećena barem za milijun dolara.
Parada u Arena centru
U Bosni je sve nekako bilo u skladu s tjeskobnom temom filma, čija se priča, uostalom, i odigravala na tim prostorima, u najkrvavijem razdoblju europske povijesti nakon 2. svjetskog rata. U Zagrebu se to pretvorilo u cirkus. Premijera je prebačena u deset puta manju dvoranu, luksuzni CineStarov Imax u Arena centru, pa dok se u Zetru uspio vjerojatno i ugurati neki običan Sarajlija koji je pretrpio rat, u Zagrebu za to nije bilo šanse: ulaz je dopušten samo političarima, sportašima, manekenkama, glumcima i profesionalnom jet-setu! Zahvaljujući kamerama CineStarovih kablovskih kanala priređena nam je nevjerojatna medijska zafrkancija kakvom bi se ponosila i nezaboravna “Top lista nadrealista”. Ponekad se nije znalo tko je voditelj a tko gost, nogometaš Robert Kovač se nije mogao sjetiti nijednog filma slavne glumice, a poslije smo doznali da je njegova supruga Anica, bivša misica, napustila projekciju dok prizori pravih užasa još nisu ni počeli: kakve li filmove ona inače gleda?!
Party bez ‘kraljice’
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić bio je na uobičajenoj razini, tj. znao je napraviti sprdnju iz sebe, pa je na isto pitanje upućeno Robertu Kovaču odgovorio: “Ovaj koji ću upravo gledati.” Onako smotan nazvao ga je “U zemlji krvi i mesa”. Zagreb već godinama nije imao takav medijski spektakl, a šetnja crvenim tepihom naših bogatih i slavnih nalikovala je na paradu uoči dodjele Oscara. Ironično, za razliku od Sarajeva, Angelina Jolie samo je sletjela u naš grad, kratko se družila s njegovim prvacima, pozdravila prisutne u Imaxu i odletjela prije nego što je počeo party za 700 uzvanika priređen u njezinu čast . Podsjetilo me to na neviđenu pompu u povodu onog famoznog “posjeta” Billa Clintona Zagrebu, tijekom kojega on uopće nije kročio u grad, nego je razgovarao s Franjom Tuđmanom na aerodromu Pleso.
Mudri bosanski filmovi
Budući da nisam dobio pozivnicu za Imax, pogledao sam film u nedjelju poslijepodne u CineStarovom multipleksu u Branimir centru, u dvorani od 400-tinjak mjesta, koja nije bila bogzna kako ispunjena. U publici - puno ozbiljnijih, starijih gledatelja.
Nakon dvadesetak minuta postalo mi je neizdrživo dosadno i neprestano sam pogledavao na sat da provjerim bliži li se završnica. Ms. Jolie još može dobiti prolaznu ocjenu kao redateljica, no kao scenaristica je katastrofalna. Glavna glumica Zana Marjanović izgleda izvrsno, njezin partner Goran Kostić je O.K., ali bilo mi je žao što ga nije zamijenio neki karizmatičniji glumac poput Branka Đurića (inače, odličan u epizodnoj ulozi), dok je Rade Šerbedžija dobio nezahvalni zadatak elaborirati velikosrpsku ideologiju: to je ujedno i najnaivniji dio filma.
Dok sam gledao “U zemlji krvi i meda“ razmišljao sam o sljedećem: kako su mudri ti bosanski filmovi koji su uporno izbjegavali prikazivati zvjerstva i time stekli međunarodnu reputaciju. “Ničija zemlja” dobila je Oscara, Zlatni globus i Zlatnu palmu za scenarij jer je poručivala “između redova” što se u Bosni zapravo odigralo. Film “Gori vatra” prekrižio je prošlost i bavio se novim suživotom Bošnjaka i Srba, “Grbavica” je također posredno progovarala o pretrpljenim užasima, a “Go West” - jedini od njih koji se odigrava u paklu etničkog čišćenja - izabrao je za protagoniste gay par.
Superiorni irski film
Drugo, bio sam zgranut koliko je film “U zemlji i krvi i meda” slab u odnosu na prvijenac irske redateljice Juanite Wilson “Kao da me nema”, snimljen po istoimenoj knjizi Slavenke Drakulić. Njega su pritom jedva pripustili na Sarajevo film festival na nekakvu sporednu projekciju, isto se dogodilo i na Zagreb film festivalu, a poslije je uvršten od strane Europske filmske akademije među 40 značajnih ostvarenja godine. Ista je institucija glumicu Natašu Petrović, Srpkinju iz Skoplja, proglasila zvijezdom čije vrijeme tek dolazi.
Razlika između ta dva filma nije samo u vrijednosti. Priča je gotovo potpuno ista - mlada Sarajka završi u logoru za silovanje, gdje se izvuče tako što postane ljubavnica srpskog zapovjednika - no film Juanite Wilson puno je nesmiljeniji. Junakinju u samom početku višestruko i iznimno ponižavajuće siluju (što lik koji tumači Zana Marjanović nikad ne iskusi u takvoj mjeri), a njezin odnos sa zapovjednikom stalno je na rubu da je se on ne zasiti. Kod Angeline Jolie u pitanju je romanca s nešto mračnijim odvojcima.
Balkanski paradoks
Zašto je “Kao da me nema” ignoriran, a “U zemlji krvi i meda” slavljen kao važno ostvarenje koje pronosi istinu o ratu na Balkanu? Zato što je Angelina Jolie “celebrity” i sve što ona radi promatra se pod posebnom prizmom.
“Kao da me nema” ima razmjerno visoku ocjenu na www.imdb.com - 7,1 od mogućih 10 poena, dok je “U zemlji krvi i meda” izazvao gnjev srpskih hakera i dobio bijednih 3,5.
Gotovo bih se u potpunosti složio s Vedranom Rudan koja se na svom blogu krajnje vulgarno podrugnula tom fenomenu: kad se balkanske povijesne rane liječe uz pomoć hollywoodskih zvijezda, tu očito nešto ne štima.