Prije točno godinu dana na glavnom kijevskom trgu Majdanu - ili Trgu nezavisnosti, što mu je službeni naziv - počinjala je apokalipsa.
Stotine tisuća ljudi smrzavalo se na ulici na prosvjedu protiv odluke svog tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča da odbije sporazum s Europskom unijom. Ogrnuti u ukrajinske zastave žuto-plave boje, stisnuti u ljudskom štitu, aktivisti i prosvjednici počeli su ograđivati Majdan barikadama. Pred vladine institucije, odmah uz Majdan, stizalo je sve više i više naoružanih policajaca i specijalaca Berkuta (specijalne ukrajinske policije, danas rasformirane) i tenzija se osjećala u ledenom kijevskom zraku. Aleksej Solodunov, Oleksandr Tečinski i Dmitrij Stojkov, snimatelji i filmaši, odmah su s kamerama izašli na cestu. U tom trenutku nisu znali što ih sve čeka, nisu imali koncepciju filma koji će poslije dobiti naslov - “Sve je u plamenu” - ali su znali da snimaju prekretnicu u ukrajinskoj povijesti.
Nema naracije
Dokumentarac koji je nevjerojatno sirov i izravan u prikazivanju nasilja na kijevskim ulicama i koji je posve prepušten gledatelju, jer u filmu nema naracije niti razgovora sa svjedocima ili analitičarima, prikazan je upravo u Zagrebu u sklopu Festivala filmova o ljudskim pravima. Snimajući iz prvih redova, između policije i prosvjednika, Aleksej, Dmitrij i Oleksandr svjedočili su potresnim scenama rušenja Lenjinova spomenika, kada jedan starac grli glavu srušenog spomenika i ne pušta ga, dok rulja čekićem razbija ostatke Lenjinova tijela i dijeli ih kao suvenire, ranjavanjima i umiranjima, pravljenjima i bacanjima Molotovljevih koktela na policiju, scenama nade i scenama smrti.
- Kada smo snimali i kada smo postali svjesni kaosa oko sebe, mislio sam da Majdan više nikada neće postati normalan trg. Razina razaranja bila je strašna. Danas, kada vidim ‘normalni’ Majdan, opet razmišljam kako je sve to bilo moguće, kako je moguće da je prije samo nekoliko mjeseci na tim ulicama bio pravi rat - kaže Dmitrij Stojkov. Snimatelji su se podijelili - Aleksej je snimao među policijom i često se nalazio u pravom kaosu, Oleksandr je jurio s kamerom u prve linije prosvjednika, scene koje je snimio često su kaotične, kamera snima bježanje i nered, padove po snijegu i psovke, pucnjeve i vrištanje ljudi, a Dmitrij je snimio dramatično rušenje Lenjina i izbezumljenog čovjeka koji svojim tijelom štiti ostatke spomenika...
Ljudska solidarnost
“Sve je u plamenu” nedavno je dobio posebne pohvale publike u Leipzigu, a Aleksej i Dmitrij - koji su došli na premijeru u Zagreb sa svojim boljim polovicama - Aleksej s Annom Nekrasovom, ukrajinskom novinarkom, a Dmitrij sa suprugom Anastazijom - oduševljeni su načinom na koji je zagrebačka publika reagirala na film. Naime, nakon projekcije, gotovo svi su ostali na svojim mjestima čekajući razgovor s autorima, a i nakon službenog dijela razgovori su nastavljeni u hodnicima kina Europa.
Pitam ih koji su im bili najteži trenuci snimanja na Majdanu; jer, uz hladnoću i dim, vatru i neizvjesnost, pucanje i bježanje, gledali su pred sobom ljude koji umiru, Dmitrij mi kaže da je to posljednja scena u filmu, kada ljudi na Majdanu na rukama nose otvorene lijesove s mrtvima.
- Jer, morate znati da tu ništa nije bilo organizirano. Ljudi su sami došli s vozilima i krenuli prevoziti mrtve do groblja. Za jednim kombijem u kojemu je lijes ide majka poginulog i plače - ne vodite ga od mene... To je bilo strašno gledati - kaže Dmitrij. Aleksej dodaje da se istovremeno, uz sav taj kaos, događala i nevjerojatna ljudska solidarnost - ljudi su kuhali jedni drugima, donosili odjeću, deke, gume koje su palili kako bi stvorili dimnu zavjesu.
- Kada snimate, mislite da je kamera na neki način štit koji držite i koji vam na neki način omogućava da se emocionalno distancirate od svega onoga što se pred vama događa. Ali, kada vam kamenje počne padati po glavi, shvatite da ste itekako izloženi i da, ako ništa drugo, morate staviti šljem na glavu da biste preživjeli sve što se oko vas događa - naglašava Aleksej. Pitam ih jesu li se bojali?
-Ne... Da! - kaže Dmitrij i nasmije se sam svom odgovoru. “Nismo se bojali dok smo snimali, dok smo bili u toj situaciji. Kasnije, kada bih došao doma, prolazilo mi je kroz glavu što se sve moglo dogoditi... Ali, nijednog od nas to nije zaustavilo da opet sutra izađemo na ulicu i ponovno snimamo što se sve događa na Majdanu. Tu je priču trebalo ispričati baš ovako, kroz snimke, bez pametovanja stručanjaka i analiza. Baš onako kako je bilo...”
Službeni trailer filma