Malo je nedostajalo da Sean Connery ne dobije ulogu Jamesa Bonda. Puno zahvaljuje Davidu Nivenu i Caryju Grantu koji su glatko odbili ponudu producenata Alberta Broccolija i Harryja Saltzmana da se obavežu na filmski serijal u britanskoj produkciji, protivnika je imao i u Ianu Flemingu, piscu romana o tajnom agentu 007, "taj neuglađeni Škot" - komentirao je on, a i Broccoli nije bio siguran u rizik s filmskom svijetu slabo poznatim glumcem, sve dok ga njegova supruga Dana nije razuvjerila da mu treba upravo netko takav, a pritom s neuobičajenim spojem seksepila, grubosti i fotogeničnosti.
Naposljetku, i sam Connery se dvoumio, nakon više od pola desetljeća pred kamerama napokon je počeo dobivati bolje uloge, dotad su ga pamtili samo po sporednim ulogama u odličnom akciću "Pakleni vozači" (1957.), u efektnoj "Tarzanovoj najvećoj pustolovini" (1959.) glumio je negativca, a u vrlo popularnom Disneyjevu filmu "Darby O'Gill" (također 1959.) ostao je u sjeni vremešnog Alberta Sharpea koji je igrao naslovni lik.
Na televiziji su, međutim, u njega sve više vjerovali, glumio je u "Macbethu", pa Aleksandra Makedonskog u "Pustolovnoj priči", no posebno je dojmljiv bio kao Vronski u "Ani Karenjini" s Claire Bloom. Angažirali su ga i za ratni spektakl "Najduži dan", manja uloga ali u društvu najpoznatijih svjetskih glumaca, ne bi on imao ništa protiv ni Jamesa Bonda, ali ugovor je predviđao pet filmova i to mu se nije dopalo: što ako se ukalupi u nekom nezanimljivom serijalu? Kao mladiću nudili su mu da igra nogomet, no on je izračunao da od toga ne bi imao puno, već su mu bile 23 godine, a takva karijera traje samo do tridesete.
Sa 14 napustio školu
Naposljetku je prelomio i pristao. Uostalom, u anketi The Daily Expressa čitatelji su se izjasnili da bi htjeli upravo njega u toj ulozi. Pomoglo je i to što je prvi film "Dr. No" iz 1962. režirao Terence Young, elegantan i rafiniran tip koji ga je naučio kako da hoda, oblači se, barata oružjem, ali i kako da se ponaša u restoranu. Film je koštao - za britanske standarde - jako puno, milijun i 100 tisuća dolara, ali je zaradio gotovo 60 milijuna bruto. Connery je u njemu izgledao sjajno, privlačno i opasno, mijenjao je partnerice (samo jednu je uzimao ozbiljno - onu koju je igrala Ursula Andres) i ubijao zlikovce, uopće se nije glumački razmetao i u trenu se prometnuo u veliku zvijezdu. I sam je Fleming reterirao, pa je u svojoj narednoj knjizi nadodao da je Bond škotskih korijena. Odakle takav uspjeh filma? Po Conneryju ključ je u tehnicoloru, živopisnosti i uzbuđenjima, većina engleskih poratnih filmova bila je siva, mračna i depresivna, a ovaj kao da je stigao iz nekog drugog svijeta.
Connery je inače irskih korijena, ali je rođen u neuglednoj četvrti Fountainbridge u Edinburgu, majka mu je bila čistačica, a otac vozač kamiona. Školu je napustio sa 14 godina, tada je, kako priznaje, izgubio i nevinost sa znatno starijom ženom, raznosio je mlijeko, da bi se u šesnaestoj priključio vojsci, gdje je ostao do devetnaeste, otpušten zbog čira na želucu. Radio je svašta, vozio kamion kao i njegov otac, čak i pozirao mladim slikarima na likovnoj akademiji. Pomalo je bildao, pa se natjecao za Mister Universea, gdje je osvojio treće mjesto, no prijatelj ga je upozorio da traže zboriste za mjuzikl "Južni Pacifik", u dva dana svladao je osnove plesanja i pjevanja i bio primljen, ostao je u trupi i otad se ozbiljno vezao za kazalište, pročitavši u kratko vrijeme sve što je dotad bio propustio, od Ibsena do Prousta.
"Iz Rusije s ljubavlju", drugi film iz serijala o Bondu u kojem junak putuje Orient Expresom kroz Jugoslaviju, bio je još veći uspjeh, ali Connery je usput tražio i nove prilike. U "Ženi od slame" (1964.) uglednog Basila Deardena partnerica mu je bila Gina Lollobrigida, a u "Marnie" (također 1964.) Alfreda Hitchcocka Tippi Hedren, oba su muška lika bila moralno problematična, no on je bio najzadovoljniji s tjeskobnom crno-bijelom zatvorskom dramom "Brdo izgubljenih" (1965.), u kojoj počinje njegova dugogodišnja suradnja sa američkim redateljem Sidneyjem Lumetom. Ipak, svi su ga prepoznavali prvenstveno po Bondu, uostalom, "Goldfinger" (1964.) i "Operacija Grom" (1965.) probijali su financijske rekorde, da bi nakon "Samo dvaput se živi" (1967.), djelomično realiziranim u Japanu, postalo sve glasnije njegovo nezadovoljstvo serijalom.
Naizgled, glumcu je bilo dosta uloge Jamesa Bonda, no pravi je razlog bio u njegovu honoraru, koji nije pratio sve veću zaradu producenata. Privremeno su se razišli, Broccoli i Saltzman našli su mu zamjenu, Australca Georgea Lazenbyja, "U službi njenog veličanstva" ispao je odličan film, ali se novi glumac već zasitio Bonda. Počeli su teški pregovori s Conneryjem, za film "Dijamanti su vječni" glumac je dobio rekordnih 1,25 milijuna dolara, ali to je bio i njegov oproštaj s tadašnjim producentima, jer je zadnji film iz serijala, "Nikad ne reci nikad" (1983.) snimio za drugu kompaniju. Ovaj put je zbilja rekao "nikad", jer je - bar po njegovu sudu - na snimanju vladao kaos (film je ispao jako dobar), a koreograf borilačkih vještina, još slabo poznati Steven Seagal, navodno je krivac da su mu slomili zglob.
Sedamdesetih je snimio tri izvrsna povijesna filma, u "Vjetru i lavu" Johna Miliusa (1975.) pustio je bradu i to mu je odlično pristajalo, u filmu Johna Hustona "Čovjek koji je htio biti kralj" prvi put je nastupio sa svojim prijateljem Michaelom Caineom (taj je imao savjet za sve one koji ga nisu dobro poznavali: "Ne spominjite mu Jamesa Bonda!"), a u elegičnoj melodrami Richarda Lestera "Robin i Marian", on i Audrey Hepburn glumili su ostarjele junake Šervudske šume i sjajno se slagali.
Odbijao je uloge
Nezadovoljstvo s "Nikad ne reci nikad" (inače veliki hit u kinima) dovelo ga je na rub odluke da odustane od glume, ali ne zadugo jer se uloga svećenika detektiva Vilema od Baskervillea u "Imenu ruže" (1986.) po Umbertu Ecu prometnula u jednu od najvažnijih u njegovoj filmografiji. Iste godine snimio je i "Highlandera", ne tako izuzetan film, ali ključan po tome što je igrao starijeg mentora mlađem glumcu (Christopher Lambert), što je matrica koja će se kasnije jako često ponavljati. Ponajprije u "Nedodirljivima" Briana De Palme (1987.), u kojoj se odlično snašao u ulozi policajca zrele dobi u elitnoj ekipi za borbu protiv korupcije mladog Eliota Nessa (Kevin Costner). Dobio je Oscara i na dodjeli održao prilično zabavan govor, u kojem je priznao da je nagradu namijenio svojoj supruzi Micheline Roquebrune, ali da se pokolebao kad je čuo da taj kipić vrijedi 15 tisuća dolara. Završio je: "Šalim se, nagrada je tvoja, Micheline."
Odmah potom glumio je oca Harrisona Forda u spektaklu Stevena Spielberga "Indiana Jones i križarski rat", sa zabavnom scenom u kojoj obojica ustanovljavaju da su imali istu ljubavnicu. Bizarna je odluka da se ne potpiše na malu epizodu Rikarda Lavljeg srca u novoj verziji "Robina Hooda" s Kevinom Costnerom (1991.), no u to vrijeme doznao je da boluje od raka na grlu i možda je smatrao da mu je to posljednji filmski nastup. Godinu ranije igrao je glavnu ulogu zapovjednika sovjetske podmornice u "Lovu na Crveni oktobar", uz Aleca Baldwina kao Jacka Ryana, junaka romana Toma Clancyja, još jednom velikom hitu u kinima, kakvih je bilo sve manje u njegovoj karijeri.
Ipak, akcijski blockbuster "Hrid" Michaela Baya, s Nicolasom Cageom kao mlađim partnerom, održao ga je u prvoj holivudskoj ligi, ali je već tražio malo drukčije sižeje, kao u filmu Gusa Van Santa "U potrazi za Forresterom" (2000.), gdje je glumio inače nedostupnog pisca, zaintrigiranog mladim Afroamerikancem koji mu je provalio u stan. To je bio i posljednji ozbiljan film koji je snimio, od postmodernističkog pustolovnog spektakla "Družba pravih gentlemana" (2003.) po stripu Allana Moorea i Kevina O'Neilla očekivalo se jako puno, Connery je glumio legendarnog Allana Quatermainea, junaka romana H. Ridera Haggarda, mogao je to biti intrigantan filmski serijal, no neuspjeh prvog izdanja osujetio je daljnje planove. Za Conneryja je to bio znak da mu je dosta kinematografije, imao je još neke manje nastupe, ali ništa ozbiljno. Odbijao je uloge kako mu se prohtjelo, nije htio glumiti u četvrtom Indiani Jonesu, a ni Gandalfa u "Gospodaru prstenova". Kad su ga pitali za razlog, odgovorio je: "Prekrasno je u mirovini."
Pljuskanje žene
Bio je škotski nacionalist, podržavao je odvajanje Škotske od Velike Britanije, ali u određenim granicama. Kad ga je britanska kraljica proglasila vitezom, bila mu je to velika čast, ali tražio je da se ritual obavi u škotskom parlamentu i bilo je po njegovom. Inače, posljednjih desetljeća u Veliku Britaniju je navraćao samo koliko mu je bilo dozvoljeno, živio je u Španjolskoj zbog tamošnjih manjih poreza, imao je vilu u Marbelli, ali je i nju prodao kad se tamo pooštrio porezni režim i preselio se na Bahame. Podržavao je Škotsku nacionalnu partiju, umjereno lijeva opredjeljenja, ali njegove su donacije prestale kad je promijenio boravište, a britanski zakon je zabranio da strani državljani doniraju domaće političke stranke.
Prvi brak s glumicom Diane Cilento završio je 1973. razvodom, a u autobiografiji ona ga je optužila za duševnu i fizičku okrutnost, na što on nije reagirao. Ionako se neprestano citirala njegova izjava (postoji snimka na YouTubeu) da se ženu smije udariti, ali ne šakom kao muškarca, nego pljusnuti otvorenim dlanom, naravno kad je potonja postala nesnošljiva. S njom u braku dobio je sina Jasona Conneryja, koji je postao razmjerno poznat glumac, igrao je naslovnu ulogu u "Tajnom životu Iana Fleminga", i bio dosta vezan uz oca. Slikarica Micheline Roquebrune bila je puno tolerantnija prema njegovim kratkotrajnim ljubavnim vezama, što je valjda razlog da je ostala uz njega do samog kraja, kad je umro u snu na Bahamima u 91. godini, u noći s petka na subotu.
Za života je dobio bezbroj priznanja, s razlogom, jer unatoč tome što nije imao nikakvu glumačku školu, pokazao je zamjeran raspon u svojim interpretacijama ("Marnie" je za to odličan primjer). Krajem prošlog milenija magazin People proglasio ga je najseksi muškarcem 20. stoljeća, a u nedavnoj anketi tko je najbolji glumac koji je igrao Jamesa Bonda, on je pobijedio s većinom glasova. Dovoljno.