U filmu “Treća žena” (1997) Zorana Tadića ima jedna sekvenca na koju sam potpunu zaboravio. Protagonisti filma bježeći pred policijom - glumci Ena Begović i Vedran Mlikota - utrče na nasumičnu projekciju nekog filma, a to je, kao što govore prateći tonovi citre, “Treći čovjek” (1949) Carola Reeda. Oni brbljaju o svojim nevoljama. A jedan se gledalac okreće prema njima, i šaptom vikne: “Pssst!”. To je bradicom, i glavom, u polutami kina sam redatelj Tadić. Psst! kaže.
Kolonijalni mentalitet
Na tu sekvencu podsjetila me projekcija “Treće žene”, održana protekle nedjelje u bečkom “Burgkinu”, na Opernringu broj 19. Tadić je bio pridružena projekcija programu kojim je ovo kino, “jedno od najljepših u Beču”, slavilo 100. obljetnicu postojanja; zove se “A Few Easy Pieces” (od 14-20. rujna) i održava u sklopu 50. Viennalea, Bečkog međunarodnog filmskog festivala. Tako se Zoran Tadić, od čije je smrti proteklo pet godina, našao u društvu filmskih vrhova ( Edwards, Kubrick, Lumet, Sautet, Rafelson itd.), kojima je, i po svom osjećaju, pripadao.
A to što je “Treća žena” “samo” pridruženi program, zanemaren u šarenim katalozima Viennalea, razumijem u ključu pisca Thomasa Bernharda, koji je riječima “zacementirao” kolonijalni mentalitet Austrijanaca i uzvišenih Bečana. Moraš biti njemačka ili američka kolonija, po mentalitetu, da bi zanemario vlastite, rekao bi Bernhard. Bilo kako bilo, velikim crvenim slovima “Treca zena”, dakle bez dijakritičkih znakova, isprsila se na Opernringu pod korektno napisanim naslovom novog filma Woodyja Allena.
Na projekciju Tadićeva filma stigli smo u busu čiji je benzin platio Hrvatski filmski savez u suradnji s HAVC-om i HDA-om, donekle umorni i izgužvani. Nas 50-ak nadobudnih. Bili su tu sjajni glumci “Treće žene” Vlatko Dulić i Vedran Mlikota, snimatelj Goran Trbuljak, skladatelj Vanja Lisak, montažer Vladimir Kleščić.
Tadićeva djeca
Došli su odati poštu Tadiću, i filmu snimljenom prije 15 godina. Pridružila im se pred Burgkinom dramska prvakinja Alma Prica, u društvu svog životnog partnera, kazališnog redatelja Kicze. Slikali su ih pred kinom u društvu Tadićeve djece: Tene, studentice glume i glumice u nekoliko filmova, i Tadije, novoupisanog studenta filmske režije.
Prije projekcije “Žene” publiku je pozdravilo nekoliko govornika, hrvatski veleposlanik u tom gradu Markota, direktor kina Schramek i Gerhard Strassgschwandtner, utemeljitelj jedinog muzeja u svijetu posvećenog jednom jedinom filmu, “Muzeju Trećeg čovjeka”. Upravo je posljednji bio “krivac” za ovaj mali veliki događaj. Doživljujući Tadićev film kao remake Reedova - kome je hrvatski režiser posvetio svoje djelo, baš kao i piscu Grahamu Greenu i filmskom kritičaru Vladimiru Vukoviću - Strassgschwandtner ga je uvrstio u vlastiti Muzej, i organizirao mu projekciju.
Kada su zatulile zagrebačke, filmske sirene za uzbunu, iz daleke 1991., povezale su nas, prisutnu publiku, s ratnim tragedijama oba ova grada, Beča i Zagreba, tvoreći postmodernu filmsku i ljudsku mrežu. Potom smo se spustili u bečko podzemlje, u kanalizaciju i osmotrili lokacije na kojima je bio snimljen “Treći čovjek”.
Posljednja postaja jednodnevnog izleta bio je sam “Muzej Trećeg čovjeka” nedaleko od bečke tržnice, u Pressgasse broj 25, na 10-ak minuta hoda od spomenutog kina. Tu je Gerhard, inače turistički vodič, osmislio mali muzej pun velikih dragocjenosti što se odnose na kultni Reedov film, ali i na povijesno razdoblje u kome je bio snimljen.
Duh režisera
Zvuk starog muzejskog projektora osvježio je netom viđeni kadar Tadićevog filma. Kao da je duh režisera došao za nama i došapnuo nam da šutimo i poklonimo se filmskom umijeću, velikoj obitelji kojoj je pridružio svoje djelo.
Uz vino i sokove u dvorištu muzeja, s pogledom na moderne interpolacije ove stare višekatnice, sjetio sam se pozdravnih riječi direktora Burgkina Kurta Schrameka. “Rijetko ovdje imamo publiku koja je putovala 400 kilometara da bi vidjela jedan film”, rekao je on. I to film koji je većina već gledala, direktore.
Na stranu fatalnih 400 km u životima ove iste publike. Ali, to je bio tek mali dar sjećanju na velikog režisera Zorana Tadića. Dok sam u busu tonuo u san, mislio sam na šest kolutova filma “Treća žena” koji su se vraćali s nama, u Zagreb.