Davnih godina koje prolaze kao dani upoznao sam Mustafu Nadarevića, koji je već imao cijeli niz velikih uloga iz gotovo svih centara bivše Jugoslavije. Na njegovu osobnost i talent upozorio me moj brat, doktor montaže Andrija Zafranović, koji je montirao cijeli niz njegovih filmova i koji mu je bio veliki prijatelj upravo po tome što se interesirao za svaki segment filma koji je Mustafa radio, a veliki glumac je u tome sudjelovao čak dolaskom u montažu. Bio je dobar duh filmova i držao je svojim autoritetom cijelu ekipu u stanju permanentnog stvaralaštva.
Film iz 1986.
Jedna od mojih specijalnosti je gluma, htio sam napraviti i katedru za filmsku glumu, koja nedostaje gotovo u cijeloj Europi. Uglavnom glumci završavaju kazališne akademije, ima nekih dodirnih točaka s filmskom glumom, ali su izrazito specifične umjetnosti, pa tako i filmska gluma koja gotovo nema nikakve veze s kazališnom glumom.
Mustafa Nadarević upravo je imao talent za filmsku glumu i privlačio je gledateljstvo jednom vrstom misterija svoje izuzetne osobnosti koju je svojom energijom prenosio na svoje likove. Točno je znao kad treba napraviti pauzu, kad treba stvoriti tišinu u kojoj se odvija jedan zaista zagonetan ljudski odnos, bilo to da je u pitanju tragedija ili nekakav drugi žanr.
Sve sam to osjetio kad sam ga odabrao za lik Matka u filmu “Večernja zvona”. Nikada neću zaboraviti oduševljenje ekipe kad je kroz plač u kancelariji Ministarstva, četrdeset i neke godine, objašnjavao Stjepanu K. (glumcu Petru Božoviću), smrt njegova brata Tomislava K. (Rade Šerbedžija). Kroz taj plač pokušao je objasniti ono neobjašnjivo, a to je njegova krivnja za smrt Tomislava K.
Ne sjećam se glumca koji je tako minimalnim gestama, gotovo bez pokreta, u tišini izgovorio vrlo osobni monolog koji se usjekao u pamćenje gotovo svih gledatelja koji su gledali “Večernja zvona”. Na tom filmu zaista je bio pokretač gotovo svih glumaca i ekipe, pogotovo mlađih, i svojim primjerom profesionalnosti pomogao nam je svima da izradimo film na njegovu nivou, i to je on osjećao i s velikim poštovanjem se odnosio prema meni.
Stradivarijeva violina
Jučer i danas gledatelji u svijetu idu u kino većinom gledati Roberta De Nira, Ala Pacina, Marcella Mastroiannija, Alaina Delona, Seana Conneryja, i sasvim sam siguran da je Mustafa Nadarević stvarao u tim velikim kinematografijama, bio bi zvijezda, protagonist na tom nivou. Imao sam više susreta s velikim jugoslavenskim glumcima Stevom Žigonom, Radom Šerbedžijom, Petrom Božovićem i ostalima.
Nadarević je poput njih jedan prekrasan instrument poput Stradivarijeve violine u kojoj zvuk majstora zvuči nebeskom muzikom - to je bio Mustafa Nadarević. Nije to samo pitanje talenta, nego je u prvom redu pitanje zatvorene osobnosti, koja se samo djelomično otvara, a ostaje ono što je u filmu najvažnije, ostaje uvijek lik pun zagonetki koje tek treba otkriti.
U posljednje vrijeme kad bih dolazio iz Praga u Zagreb, često sam ga sretao u kulturnom klubu kod Draška gdje je redovito ručao pa bismo dugo sjedili zajedno i pričali o filmovima. Ti susreti bili su toplo prijateljstvo, a gotovo svi koji su ulazili u taj klub bili su mu gotovo kao obitelj.
Zagonetka za sutra
Kako se filmovi, bar ovi koje mi radimo, prave i za buduće generacije, vrijednost Mustafe Nadarevića ugrađena je u temelje filmske umjetnosti kod nas i njegova energija zračit će uvijek kad se pokrene projektor i likovi koje on igra.
Možda će generacija koja dolazi odgonetati njegov veliki misterij i njegovu bezgraničnu energiju koju je prenosio na nas koji smo s njim radili i na publiku koju je imao širom bivše Jugoslavije.