“The Last of Us” me tijekom prvog igranja silno naljutio jer sam ključne trenutke u priči o Joelu i Ellie samo “gledao”, a ne “igrao”. Kako je interaktivnost ono što videoigre čini posebnima u odnosu na druge pripovjedne medije, tu sam odluku redatelja igre Neila Druckmanna i Brucea Straleyja vidio kao veliki grijeh protiv videoigara te sam vrlo vjerojatno zato prilikom pisanja kritike igre bio prilično sitničav i osvetoljubiv, ustrajan i nepokolebljiv u želji da u riječi ugradim svu tu ljutnju koju je ta hinjena interaktivnost izazvala u meni. Optužio sam ih tada za pretjerano oslanjanje na film i ganjanje umjetničkog legitimiteta koji film već uživa, a za koji se videoigre još uvijek bore. Iako ne smatram da sam tada namjerno išao kontra općeprihvaćenog shvaćanja “The ...