Od danas je u hrvatskim kinima mađarski kandidat za Oscara, film 'Tijelo i duša' kojim se redateljica Ildiko Enyedi spektakularno vratila na vrh europske kinematografske karte nakon 18 godina provedenih uglavnom u TV-vodama, prije svega radeći na mađarskoj verziji serije Na terapiji.
Nekoć se Ildiko Enyedi aktivno bavila konceptualnom umjetnošću i medijima, a njen film Moje 20. stoljeće izabran je za jedan od najboljih mađarskih filmova svih vremena. Trijumf njenog novog filma, tragikomedije Tijelo i duša, na lanjskom Berlinaleu uistinu je izuzetan i po mišljenju kritičarske svite bez sumnje zaslužen.
Ne samo da se, u uvijek moćnoj konkurenciji, okitila najvažnijom nagradom festivala, Zlatnim medvjedom za najbolji igrani film, već je osvojila i nagradu FIPRESCI žirija, nagradu Ekumenskog žirija, a unatoč jednom nimalo uobičajenom filmu koji se na prvu doima da nije za svačiji ukus, nagradili su je i čitatelji Berliner Morgenposta. Stoga ne čudi ni da se, kao ultimativni mađarski kandidat za Oscara, sprema za utrku za zlatnog kipića u kategoriji igranog filma za najbolji film na stranom jeziku, gdje se već po renomiranim 'kladionicama' etiketira kao i favorit.
Ildiko Enyedi
Zaleđeno jezerce, šuma pod snježnim pokrivačem, zimska idila, nježni dah prirode, jelen i 'jelenica' promatraju se iz daljine. Bučna klaonica, užeglo ljeto, sterilna rutina, hladnokrvno ubijanje životinja, dvoje emocionalno hendikepiranih i društveno autističnih promatraju se iz daljine. On je financijski direktor Endre (Géza Morcsányi), muškarac srednjih godina, izoliran i indiferentan, s tjelesnom anomalijom ruke, a ona nova kontrolorka kvalitete proizvoda, nježna i ledena Maria (Alexandra Borbéli), blizu 30-ih godina, asocijalna i neprilagođena. Dok je drugi u tvornici zaobilaze u širokom luku i zasipaju šalama na njen račun, Endreu ona budi pažnju i zaokuplja misli.
Vuk i vučica samotnjak sreću se svaki dan na pauzi za ručak, za koju već pomalo zaljubljena Maria svaku večer prije spavanja smišlja scenarij (koji zna napamet) kako da sjedne kraj njega. No to nijednom na kraju ne učini, jer situaciju otežava Endreov 'cimer' za stolom, brbljavi i nametljivi Jeno (Zoltán Schneider), debeljuškasti kolega koji ga zabavlja tračevima iz firme. Kada jednog dana, zbog slučaja vandalizma, u klaonicu stigne žustra psihologinja i zaposlenike privede na ispitivanje, na vidjelo izađe da Maria i Endre sanjaju isti san, lutanja jelena i košute po šumi. 'Detektivka na zadatku' je uvjerena da je to puka provokacija, a dvoje 'golupčića' žele odgonetnuti kako je to moguće i s uzbuđenjem iščekuju svako sljedeće jutro da bi zajedno 'provjerili' novi san koji pažljivo bilježe...