Socijalizam je u nas smrtno ranjen još u ljeto godine 1984., kad se na malim ekranima, svaki ponedjeljak navečer, stao šetati Blake Carrington. Sparna večer, vrućina kao i sada. Izgužvan komunistički funkcionar, natečen, neobrijan, melje u Dnevniku, puši i premeće čik u rukama, grebe se po masnom vratu, najavljuje “mjere”, objašnjava zašto je potrebna “stabilizacija”.
Emitira užas sive svakodnevice, redovitu porciju laži kojima prekriva stvarnost: još su svježa sjećanja na bonove za benzin, nestašice kave, deterdženta, ulja, inflacija vrtoglavo raste, frižideri se prazne… Sat poslije pojavi se on, u svilenom šlafroku, začešljan, nakvarcan, naočit, neoštećen zubom vremena, iza njega plamsa vatrica u kaminu i reda se pedeset metara knjiga. Pijucka viski iz kristalne ča...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....