U filmu ćete uživati, ponijet će vas priča. No, u jednom slučaju, ne pomišljajte ga niti gledati

I ne pomišljajte gledati film "Novi val", ukoliko je Godardov modernistički triler "Do posljednjeg daha" (À bout de souffle) iz 1960. za vas samo natuknica iz filmske enciklopedije koju rijetko kad otvarate. Zapravo, američki redatelj Richard Linklater bio je prilično dobar odabir za priču o nastanku ostvarenja koje je revolucioniralo svjetsku kinematografiju, i sam je preferirao moderno naspram tradicionalnog, a izvrsnu podršku imao je u scenaristima Holly Gent i Vincentu Palmu mlađem, čiji je engleski original preveden na francuski te poslije zaživio kao evokacija francuske kulture na prijelazu pedesetih u šezdesete.

Golemi posao obavili su scenografi, zahvaljujući njima Pariz i Cannes zbilja izgledaju kao da su iznikli iz tog razdoblja, a glavni štos je u pridržavanju standarda koje je (bar povremeno) nametao francuski novi val, crno-bijela fotografija na tzv. "akademskom formatu" i izbjegavanje vizualnih bravura kakve su promovirali istočnoeuropski filmovi. Ne treba zaboraviti ni bezbrojne pomoćnike režije, koji su se potrudili pronaći samozatajne ikone toga doba, što sličnije – to bolje, a moram priznati da su me osobito impresionirali moderni Robert Bresson i Jean-Pierre Melville, bez problema bi mogli uletjeti u nekakav lažni dokumentarac o tim velikanima.

S glumcima i redateljima je nešto drukčija situacija, pogotovo kad su u pitanju legende koje dobro poznajemo: najviše im se posrećilo u odabiru Zoey Deutch, američke glumice koja je inače brineta, nešto duže kose. Kad su je uredili za tu ulogu, prava je šteta što nisu odlučili snimati cjelovečernji film o Jean Seberg, jer joj je ona nevjerojatno nalik. Guillaume Marbeck je razmjerno podnošljiv kao Jean-Luc Godard, jer se ne odvaja od svojih tamnih naočala, dok je Aubry Dullin najslabiji u tom trojcu: ipak glumi Jean-Paula Belmonda čijim nas je ciklusima filmova obilato zasipala Hrvatska televizija. Njegovu fizionomiju teško je potrefiti, no nažalost, bez njega ne bi bilo ni ovog filma. Sve je to dakako samo privremeno: kad vas ponesu priča i interpretacije, prestanete mariti za to tko je kome sličan, a tko nije. Uostalom sam je Godard napravio strukturu svoga prvijenca takvom da u njoj i danas mogu uživati ne samo filmofili nego i široka publika.