- Ne znamo što se nalazi u tim kutijama i ima li ičega u njima uopće. Mi smo na fotografije promptno reagirali i inspekcija će otići u Jadran film. Ako stvari ne dovedu u red oduzet ćemo im arhivu - najavljuje mjere protiv Jadran filma ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, Dinko Čutura.
Upravo je situacija u dvorištu tog, nekad, kinematografskog diva, o čemu smo jučer pisali, zabrinula hrvatsku filmsku zajednicu. Stotine kutija za filmske vrpce stavljeno je na dvije palete, zamotano folijom i pušteno da kisne u zagrebačkoj Dubravi. Među njima i materijali za filmove Krste Papića, Vatroslava Mimice, Veljka Bulajića, Antuna Vrdoljaka i Živorada Mitrovića. Zaprepastio se, stoga, filmski svijet kako se radi o uništavanju vrijedne baštine, a predsjednik uprave Jadran filma Vinko Grubišić to je demantirao rekavši da je 90 posto kutija prazno, a ostatak su "octene kopije".
- Mogli smo im odmah oduzeti građu, ali nismo sigurni što se nalazi u tim kutijama zato prvo ide inspekcija. Naša je dužnost da izvršimo uvid i onda donesemo adekvatnu mjeru - navodi Čutura.
Kako nam otkriva njegova pomoćnica za arhivsku djelatnost, Silvija Babić, prijave protiv Jadran filma nisu nove na njihovoj adresi. Prva je stigla još u ožujku ove godine kad su prvi puta najavili službeni nadzor. Na njihove dopise nitko nije odgovarao pa su se inspektori u Dubravu uputili početkom travnja. No, nisu uspjeli doći do odgovornih osoba i uspjeli su pogledati jedino materijale koji su se nalazili u dvorištu koji su, kao i danas, bili zamotani u foliju.
Druga prijava stigla je prije deset dana.
- Naš jedini instrument je prekršajna prijava. Mi od ožujka ne možemo doći do odgovornih osoba. Nakon novih fotografija poslali smo im dopis u kojem imaju rok od osam dana za odgovor, a ako se ustanovi da bacaju ono što ne smiju, premda to bile kopije, mogli bi platiti novčanu kaznu i mi bismo jednostrano uzeli građu - komentira Babić. Potvrdila je tvrdnje Vinka Grubišića da su dio materijala u dvorištu komercijalne kopije, ali ih bez dopuštenja Državnog arhiva oni ne bi smjeli bacati. Demantirala je, pak, navode predsjednika uprave Jadran filma da su svi originali u Kinoteci.
- To ne možemo znati sve dok ne uskladimo popis - zaključuje.
Događajima u bivšem predvodniku filmske industrije šokiran je povjesničar filma i bivši ravnatelj HAVC-a, Daniel Rafaelić.
- Izgleda jako grozno. Teško je reći ovako, stvarno mogu biti prazne plastične kutije na kojima su naljepnice. Ako su originali onda je to stvarno zastrašujuće, onda se ne bi trebala čekati inspekcija danima. Pitanje je sata da se to odmah pregleda i preuzme - objašnjava Rafaelić.
Podsjetio je i na sumrak hrvatske filmske baštine koji se dogodio prije dvadesetak godina. Tada su, kaže, drugi i potpuno nesposobni ljudi vodili Državni arhiv i Jadran film te su dozvolili bacanje popratnih filmskih materijala, a entuzijasti su filmsku baštinu vadili sa smeća i pohranjivali ju.
Istovremeno se studentima na Akademiji dramskih umjetnosti davao materijal koji nije ušao u završni film kako bi na njemu vježbali montažu. Povjesničar filma definirao je to kao nedovoljnu svijest o vrijednosti filmske baštine u Hrvata. Upozorio je i kako su važni i materijali koji su stradali od kemijskih procesa jer, ipak, postoji grana koja se bavi restauracijom filma. Bacanje komercijalnih kopija opisao je besmislicom.
- Kopije se prema FIAF-u (Međunarodna udruga filmskih arhiva) ne bi smjele bacati. Doveli su tu direktivu prije 15-ak godina i ona vrijedi za filmske arhive, ne za opće stanovništvo - priča.
Filmske vrpce su važne, ističe, i zbog njihove dugotrajnosti. One, naime, mogu trajati 200 do 300 godina i danas, čak, u doba digitalizacije redatelji poput Stevena Spielberga, Martina Scorsesea i Christophera Nolana, traže da se njihova djela sačuvaju i na 35-milimetarskoj vrpci. Usprkos dugovječnosti, ako se vrpce ostave da kisnu i ovlaže se, sigurno neće preživjeti svoj životni vijek. Osim vrpca u kutijama bi mogle i važna popratna filmska građa poput plakata, reklamnih letaka, fotografija i tonskih zapisa.
- Kinoteka je danas na kvalitetnoj razini i ona je institucija koja to ne mora čuvati. Neće biti dobro ako se spašavanje filmske baštine svede na to da nekoliko nas mora fizički ulaziti među smeće, kopati po njemu i osobno dovlačiti građu u Državni arhiv - oštro će Daniel Rafaelić.