Islandski film i TV nešto je što čovjeka ne može a ne fascinirati: premda ima stanovnika manje no neke hrvatske županije, Island postojano proizvodi dobre filmove i serije, a njih režiraju stalno neki novi režiseri.
Tim filmovima i serijama nije puno zajedničko, a ako što jest to je- pejzaž. Gole sjeverne vrištine, bez stabala i s raštrkanim farmama omiljeni su i prepoznatljivi ambijent islandske TV i filma.
U takvom ambijentu zbiva se i "Janje" (Dýrið)- ovogodišnja u nizu svakogodišnjih filmskih senzacija s Islanda. Riječ je o filmu režisera debitanta Valdimara Johanssona koji je premijeru imao prošlog ljeta na festivalu u Cannesu gdje je pobrao svu silu pohvala - s pravom.
Junaci Johanssonova filma su par radišnih i mirnih ovčara (Rapace, Snær Guðnason) koje muči jedna muka: nemaju djece. Jednog dana, ovca im u štali ojanji himeru: dijete s janjećom glavom. Par ga uzme i počne podizati kao sina - na užas kako okolnih ljudi, ali i ovce kojoj su oteli okot. No to je tek početak fantastičnih peripetija koje slijede.
Dio je kritike "Janje" žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci.