Negdje od konca osamdesetih iranski je film postao velika globalna moda. Do tog statusa dovela ga je skupina redatelja koji su doista bili daroviti - autora kao što su bili Abbas Kiarostami, Mohsen Makhmalbaf i Majid Majidi. Ti su se redatelji uzajamno razlikovali. No imali su ponešto zajedničko. Prvo, znali su da se na globalne festivale ulazi s filmovima modernističke stilizacije. Drugo, znali su odlično filmove zasoliti aromom lokalne egzotike. To je bio koktel koji su nudili veliki iranski autori: malo političke drskosti, malo rustikalnih likova, egzotični pejzaži i autorska ekstravaganca: toj smjesi svjetska je kritika jela iz ruke.
Asghar Farhadi nikad nije bio iz te priče. Ovaj dvostruki oskarovac danas je možda i najcjenjeniji iranski režiser, bar u inozemstvu. No Farhadijevi filmovi nisu trgovali egzotikom i razmetljivim autorstvom. Ako su drugi iranski klasici bili nalik Makavejevu, Žilniku ili Kusturici, Asghar Farhadi bio je nešto poput iranskog Gorana Markovića. Njegovi filmovi gotovo su uvijek klasično ispričane, tečne, tročinske fabule. Režirani su majstorski, ali nikad razmetljivo i s napadnim redateljskim postupcima.
Filmovi bez pejzaža
Farhadijevi filmovi upadljivo su lišeni pejzaža i izrazito urbani. Farhadi je u svojim najboljim filmovima kroničar i analitičar iranske urbane srednje klase koja u njegovim filmovima nalikuje na kasnosocijalističku buržoaziju iz filmova Gorana Markovića. Farhadijevi filmovi utoliko su politični na jedan složeniji način. Protagonisti njegovih filmova su middle-class buržoazija (nastavnici, glumci, arhitekti) koji prema režimu imaju ambivalentan ili negativan odnos. No, istodobno, njegovi su likovi nositelji klasne krivnje, privilegirani u društvu razvlaštenih i sirotih koji su često (za razliku od njih) pobožni i lojalni. Bogati mrze siromašne jer ih smatraju uporištem režima: siroti pak mrze bogate jer su - bogati. To je kompleksna politika Farhadijevih filmova, politika koja ima puno više veze sa stvarnošću 21. stoljeća (ali i stvarnošću - recimo - Markovićeva Beograda 1980-ih) nego prizemna i pojednostavljujuća dihotomija "režima" i "disidenata".
Asghar Farhadi debitirao je kao redatelj 2003. s "Plesom u prašini", filmom koji nisam vidio. Imao sam zato 2004. prilike vidjeti njegov drugi igrani film "Predivan grad", i to kao član žirija kritike FIPRESCI na filmskom festivalu u Splitu. Tako se dogodilo da sam bio član žirija koji je Farhadiju dao prvu nagradu u karijeri za prvi njegov nagrađeni film. Tri godine kasnije Farhadi je prvi put probio vrata velikih A festivala. Učinio je to krimi-misterijem "Sve o Elly", koji je pratio skupinu buržujskih likova u ladanjskoj vili uz jezero. Idućim filmom, "Nader i Simin se rastaju" (2011.), Farhadi će zavrijediti svog prvog Oscara. Drugog će dobiti za "Trgovca" (2016.), a na večer dodjele Farhadi nije došao u znak protesta zbog američke vizne politike u Trumpovo doba. U tom periodu Farhadi se pokušao oprobati i kao internacionalni redatelj. Snimio je dva filma izvan Irana - "Prošlost" (2013.) u Francuskoj te "Svi znaju sve" (2018.) u Španjolskoj s Javierom Bardemom i Penélope Cruz. Oba su bila klimava. Činilo se da Farhadiju, ma kako bježao od egzotike, trebaju iranski likovi, prostori, društvena dinamika i vibra ulice da bi dramski mehanizam škljocnuo.
Da je tomu tako, potvrđuje i novi Farhadijev film "Heroj". Riječ je filmu koji je premijeru imao u srpnju u Cannesu, gdje je osvojio drugu nagradu (grand prix žirija) iza "Titana" Francuskinje Julije Ducournau, u jednoj od najkontroverznijih dioba nagrada koju Cannes pamti. Farhadijev film tri mjeseca kasnije može vidjeti i hrvatska publika: film je na programu Zagreb film festivala. Na festivalu igra u popratnom programu "Ponovno s nama" - a premda igra u sporednom festivalskom programu, "Heroj" je jedan od najboljih filmova koje ZFF nudi. Riječ je o neobičnoj socijalnoj drami u kojoj se tragedija miješa s komedijom zabune, moralne dileme sa socijalnim komentarom, a religijska dogma s medijskom šikarom - tabloidima, TV-om i fejzbukom. To je film u kojem šerijat susreće Franka Capru.
Zagubljeno zlato
Junak "Heroja" je Rahim (Amir Jadidi), čovjek koji je dospio u zatvor spletom nesretnih okolnosti i šerijatske pravde. Posudio je novac od bivšeg šogora, biznis mu je propao, dug nije vratio, pa sad po šerijatskom pravu služi kaznu dok ne otplati dugovanje. Razvedeni Rahim ima potajnu vezu s drugom ženom. Ona jednog dana na ulici pronađe torbicu punu antiknih zlatnika. Predloži Rahima da ih on uzme, proda u zlatarnici, tim novcem plati barem dio duga i izađe iz tamnice. Za to mu treba privola bivšeg šogora - inače vlasnika kopirnice u tržnom centru. On mora (opet) Rahimu povjerovati na riječ.
Posljednjeg dana odsustva Rahim se - međutim - predomisli. Smatrajući da je nepošteno da dug plati tuđim zagubljenim zlatom, on grad oblijepi plakatima i obavijesti medije o nalazu. Vijest da je utamničeni zbog duga radije vratio zlato nego otkupio slobodu najednom postaje medijska senzacija. O Rahimu bruje radio i TV, novine objavljuju članke o novom heroju nacije. Mjesna samouprava odmah mu nudi posao, a vjerska dobrotvorna udruga skuplja novac za otkup njegova duga. Zatvorska uprava je presretna, jer je vijest o poštenom robijašu potisnula neugodni skandal o samoubojstvu zatvorenika. Rahim postaje nešto poput šerijatske verzije Caprinih junaka za jedan dan - šijitski John Doe, islamski gospodin Smith.
Sve dok se - naravno - stvari ne obrnu. Jer, društvene mreže i zajedljivi mediji otkriju skandal sa samoubojstvom. Počnu sumnjati da je zatvorska uprava iskonstruirala priču o heroju. Rahima najednom počnu optuživati da je lažljivac, a on ne može obraniti rupe u svojoj verziji zbivanja, zato što mora od javnosti kriti nevjenčanu partnericu. Da stvar bude gora, osoba koja se predstavila kao vlasnik i preuzela zlatnike kao da je u zemlju propala, pa se čini da je i ona bila prevarant. Šogor likuje, tvrdeći kako je uvijek znao da je Rahim prevarant, probisvijet i varalica. Dojučerašnjeg heroja sad vuku po blatu.
Težina vladajućeg režima
Jedan američki kritičar napisao je da je "Heroj" najbolji Farhadijev film nakon "Nadira i Semin", s čim se mogu složiti. Istodobno, ovo je film koji nudi briketirano sve ono što je kod Farhadija najbolje. Farhadi je, za početak, izvanredan pripovjedač koji zamršene zaplete s puno likova i peripetija slaže s inteligentnom točnošću braće Coen. Njegovi filmovi nikad ne paradiraju egzotikom. I ovaj film, kao i drugi njegovi, izrazito je urban i sav se zbiva u ikonografiji tržnih centara, općinskih ureda, zatvorskih kantina i stanova u stambenim zgradama. Farhadijev film - međutim - prava je mala enciklopedija iranskog društva. Sve je tu: i vlast, i činovnici, i tamničari, i sitnopoduzetnička klasa, i vjersko-dobrotvorni NGO-i, mediji, i društvene mreže. Naposljetku, tu je i obitelj - uvijek dostatno patrijarhalna da likovima mjeru uzima neki "muškarac u kući", ćaća ili brat.
Nad svim tim likovima visi, dakako, težina vladajućeg režima, odnosno kod Farhadija bi bilo bolje reći: ideologije. Ali nema tu "njih" i "nas", dinamike odnosa s vjerskom dogmom su komplicirane, a svatko je pomalo u pravu i pomalo u krivu: vjerovnik i dužnik, njihovi bližnji, oni koji Rahima podržavaju i oni koji ga osuđuju. A sve to vodi prema završetku koji vam, dakako, nećemo spojlati, no možemo tek reći da na koncu "heroj" doista i zapravo - postaje heroj. Sjajan film koji pokazuje da je iranski režiser najbolji kad se drži one Božinovićeve.
Kad, naime, ostane doma.