Nakon što je već izgradio reputaciju možda najvažnijeg hrvatskog kazališnog režisera devedesetih i dvijetisućitih, Bobo Jelčić tiho je i šaptom ušao u film, da bi u njemu - ostao.
Ako je prvi Jelčićev film - “Ono sve što znaš o meni” (2005.) - bio još uvijek nevješti pokušaj da se njegova teatarska poetika presadi u drugi medij, s filmovima “Obrana i zaštita” (2013.) te “Sam samcat” (2018.) Jelčić se postupno razvio u ozbiljnog i prepoznatljivog filmskog autora.
Usamljenost
U filmovima se Jelčić bavi sličnim temama kao i u kazališnim radovima - temama usamljenosti, nekomunikacije, opresivne obitelji. Te teme u međuvremenu su kod Jelčića našle i podesni filmski jezik. Nadovezujući se na novu poetiku europskog hiperrealizma u rasponu od Rumunja do (pogotovo) braće Dardenne, Jelčić danas snima filmove koji su mali, koji ne pršte atrakcijom, ali su izuzetno suptilni i promišljeni.
Sve to vrijedi i za Jelčićev novi film “Sam samcat” koji je upravo premijerno prikazan u konkurenciji festivala u Sarajevu. Priča je to o muškarcu na pragu četrdesete (Rakan Rushaidat) koji je upravo prošao razvod. Brakorazvodna parnica još teče, skrb nad djetetom nerazriješena je, a otac dijete viđa vikendima i u ugovorene dane. Kako je ostao bez stana, junak filma seli se kod tetka i tete (Miki Manojlović, Snježana Sinovčić-Šiško) koji žive u gotovo ruralnom ambijentu na periferiji Zagreba. Kad dvaput tjedno “preuzme” djevojčicu, junak filma odvodi je tamo, u staromodno i bučno kućanstvo u kojem se piju kave, režu pite i puši uz kuhinjski stol. Istodobno lišen prostora za samoću, Jelčićev je junak tamo strašno sam.
Usporedno s prikazom funkcioniranja države, Jelčićev se film bavi i prikazom tipično postjugoslavenske para-države. Dok djevojčicu viđa povremeno, junak sa svojom obitelji poteže čitavu mrežu privatnih veza ne bi li upravili razvod u za njega povoljnijem smjeru. Pritom uranjaju u onu tipično hrvatsku močvaru veza i poznanstava, kumstava, zemljaštva i komšiluka. Sve to duboko onespokojava glavnog junaka koji bi istodobno htio izbjeći razvod uz sukob, ali i povredu vlastite taštine.
Administracija
Jelčićev film počinje nizom scena u uredima i hodnicima, s mnoštvom anonimnih činovnika, u kojima junak razrješava brakorazvodnu proceduru, bori se za skrb i ratuje s administracijom. Nakon što odradi taj “obvezni”, “politički” program, Jelčić pušta državu, ne bavi se političkom dimenzijom problema, ne bavi se više razvodom, niti suprugom koju u filmu ni jednog časa ne vidimo. Umjesto toga, on se bavi intimnom dramom čovjeka kojem se jedan svijet raspao, a nije još sagradio drugi. Taj izrazito intimistički tematski fokus našao je i svoj režijski jezik. Film je sačinjen listom od krupnih planova, kadriran usko, tako da najčešće pratimo samo jedno lice, a o kontekstu i cjelini stječemo tek posrednu sliku. Pritom je izvanredni sarajevski snimatelj Erol Zubčević film snimio jako dugim kadrovima koji prate reakcije i likove u pokretu, da bi ti dugi kadrovi-sekvence često bili ispresijecani neobičnim, kasavetesovskim jump-cutovima. Riječ je o pametnom režijskom miksu koji odgovara klaustrofobičnoj temi filma i naglašava emocionalnu tjeskobu junaka.
Slabosti
“Sam samcat” nije bez slabosti. Prva je slabost nerazvijen odnos oca i kćeri. Taj se odnos u filmu postavlja kao odnos bezuvjetne ljubavi i agonije razdvojenosti, no ni jednog trenutka niste sasvim načistu koliko je junakova trapnja rezultat pozlijeđene taštine, postbračnog inata, a koliko zbiljske muke što dijete ne viđa između nedjelje i četvrtka. Druga je slabost sam kraj filma, koji naravno nećemo odati, no čini nam se pomalo (pre)očekivanim i podigranim.
Unatoč tim tankim mjestima, “Sam samcat” je ozbiljan, filmski iznimno pismen film dobrih glumaca i maestralnog snimateljskog rada. Da je dovršen do festivala u Puli u tanahnoj ovogodišnjoj produkciji bio bi favorit za nagradu.