REDATELJ FILMA "BIJEG"

Ugledao sam ga prvi put u vlaku, tad mi je bilo 15. Bio je novo lice u našoj maloj sredini. U to doba nismo imali puno izbjeglica...

Jonas Poher Rasmussen i Karmela Devčić u Europskom parlamentu gdje je organizirana dodjela filmske nagrade LUX

S Jonasom Rasmussenom razgovarali smo u Strasbourgu, bio je u finalu za europsku filmsku nagradu LUX koju dodjeljuje Europski parlament

"Dom je … mjesto sigurnosti.", kaže na početku filma "Bijeg" Afganistanac, danski akademik, vrsni stručnjak, pri tom ljubitelj mačaka i čovjek sretno zaljubljen u muškarca koji mu doskora treba postati suprug.

"Ako imaš baš puno, puno sreće, uložiš puno rada, puno mnogočega … dom, ako ga izgubiš, možeš pronaći ponovo. Izbjeglica nije identitet. Izbjeglica je stanje u kojem se čovjek nađe. I svatko od nas može postati izbjeglica. Pa, pogledajte kakav je svijet i što se događao oko nas! I usred Europe se vodi rat.", kaže danski redatelj Jonas Poher Rasmussen dok na hodniku Europskog parlamenta u Strasbourgu komentiramo plakat njegova film "Bijeg". Stali smo spontano nakratko ispred tog plakata, kaneći sjesti u blizini, nebismo li razgovarali. Njegov film ove je zime napravio presedan, nominiran je za Oscara kao najbolji dokumentarac, najbolji strani film i najbolji animirani film. Nije pobijedio niti u jednoj kategoriji. U zadnjih je godinu dana dobio niz drugih nagrada.

Dokumentarac o prijatelju

Rasmussen je dugo radio kao novinar za danski nacionalni radio. 2013. je krenuo napraviti radio dokumentarac o prijatelju, na koncu je napravio film o traumatičnom iskustvu nekadašnjeg izbjeglice, čovjeku koji mora ispričati svoju priču ne bi li ta priča prestala biti kamen na njegovim leđima, ne bi li prestala trovati sadašnjost u kojoj je on za sebe stvorio ugodan život u Danskoj - od kolega iz profesije iznimno je respektiran stručnjak, ima životnog partnera koji ga voli, prijatelje kojima je bitan. Jedan od tih kojima je bitan jest i Jonas Rasmussen, film ih je, na koncu, dodatno zbližio, a njih dvojica znaju se više od dvadest godina, od tinejdžerskih dana.

"Upravo sam mu poslao fotografiju iz ovog hodnika, da vidi plakat filma u Europskom parlametu.", pokazuje glavom u smjeru plakata na hodniku parlamenta u Strasbourgu, nedaleko kojega stoje jednako veliki plakati i dva druga filma koji su bili u finalu filmske nagrade LUX koju dodjeljuje Europski parlament. Nagradu je dobio "Quo Vadis, Aida?" Jasmile Žbanić, a u konkurenciji je, osim "Bijega" bio i film "Konačna Sloboda" Sebastiana Meisea.

"Što on kaže?", pitam aludirajući na Rasmussenova prijatelja, lika iz filma "Bijeg". "Kako mu je sad kad … njegovu priču zna cijeli svijet?", dometnem.

"A, jako mu je drago. Osjeća - ponos.", odvraća redatelj tonom kakvim se govori o bliskim ljudima, ne o projektu i filmu koji je od premijere naovamo doživio veliki uspjeh.

Ime čovjeka o kojem razgovaramo ne spominjemo. Ja zato što mi i nije poznato. Rasmussen zato što ne želi.

Taj je čovjek glavni lik njegova filma. Redatelj je napravio sve za rada na filmu, a i kasnije, da prijatelja zaštiti od javnosti. Ostao je anoniman i sad tiho promatra uspjeh filma i aktualizaciju tema koje je film u Danskoj, a i šire, ponovo pokrenuo.

Susret u vlaku

Konačno, Jonas Rasmussen i odlučio je napraviti animirani film ne bi li dojmljivo ispričao tu mučnu priču, a ni na koji način izložio čovjeka o čijem životu pripovijeda "Bijeg".

Pribjegao je animaciji, zapravo napravio animirano dokumentarni film, jer povijesne događaje, poput političkih prevrata u Afganistanu i Rusiji, prikazuje arhivskom građom.

Njegov prijatelj u Dansku je stigao davno, nakon što je, napustivši ratom rastrgani Afganistan, prošao traumatično višegodišnje ilegalno putovanje do Europe. Ako niste čitali i gledali kako izgleda pakao izbjegličkih migracija, nakon što pogledate "Bijeg", uzmite i "Ciganin, ali najljepši" Kristiana Novaka. I Rasmussen i Novak donose priče koje domicilni Europljani trebaju znati, imati informaciju koliko košta u zdravlju, psihičkom i fizičkom, koliko u emocionalnoj snazi ta riješenost očajna čovjeka da se domogne Europe, da si dadne pravo na život. Izbjeglištvo je poput bolesti, loše dijagnoze za koju ne možeš biti siguran da i tebe u životu neće nedje dočekati.

Jonas Rasmussen odrastao je u danskom selu, dugo se bavio novinarstvom, a potom, gotovo slučajno, krenuo raditi film o prijatelju. Nije imao pojma u što će prerasti ta priča. Amin Nawabi, pseudonim kojega je dao prijatelju, u njihovo je selo došao kod obitelji koja ga je prihvatila, udomila.

"Ugledao sam ga prvi put u vlaku, tad mi je bilo 15. Bio mu je zanimljiv zato što je bio novo lice u našoj maloj sredini. U to doba mi i nismo imali puno izbjeglica.

S godinama smo postali prilično bliski prijatelji.

Znao sam da je iz Afganistana i bio sam jako znatiželjan. No, on nije nikada želio govoriti o prošlosti. Bilo je to poput neke crne kutije u koju nije dozvoljeno zavirivati."

Rasmussen je u međuvremenu napravio više zapaženih dokumentaraca emitiranih na danskom nacionalnom radiju. Tematizirao je genocid u Ruandi, prostituciju, napravio dokumentarac o školi koju je davno pohađao … "Bilo je to prije 15 godina. Upitao sam ga bi li mogao snimiti njegovu priču za radio. Nije tad pristao. Nije bio spreman.

Prošlo je još par godina. I on je odlučio da to napravimo. Zapravo, ja sam bio pozvan na projekt u kojem su spajali rad animatora i dokumentarista, i pitao sam ga bi li pristao da sad radimo njegovu priču."

Povijest se ponavlja

Korak po korak to se naposljetku pretvorilo se u film.

Na filmu je počeo raditi dvije godine prije no što su Europu 2015. preplavili milijuni izbjeglica. Tako je film kojega je pripremao, htio on to ili ne, dobio podebljan kontekst. "Shvatio sam da to Aminovoj priči daje neki dodatno općedruštveno relevantan sloj. Makar, moj film nije mišljen da bude politički. Moj film o prijatelju postao je film o tome kako pronaći svoje mjesto jednom kad više ne možeš biti kući, kad moraš otići, kako naći svoje mjesto u svijetu, doći do toga da više nisi – izbjeglica.", kazuje Jonas Rasmussen.

Nije to, jasno, "samo" pitanje toga da imaš dokumente i građanska i politička prava, da imaš siguran krov nad glavom, posao koji jamči egzistenciju, već je to priča o težnji i lutanju, o tome kako se duboko u sebi, jednom kad se život stabilizira, dobije nove konture, prestati osjećati čovjekom koji - nije kući. Kako postati čovjek koji jest kući. Makar ta kuća i ta sredina više nije dom u kojem je stasao, u kojem se formirao. I makar ti ljudi nisu njegova obitelj od koje je odvojen.

Premijera filma u Danskoj bila je početkom lanjskog ljeta, samo nekoliko tjedana prije no što su Amerikanci napustili Kabul koji su odmah potom zauzeli talibani. Bila je to brutalna i bizarna koincidencija.

"Brutalna i bizarna, da. Povijest se ponavlja, s nekim iteracijama, ali zapravo se ponavlja. Moj prijatelj je bio potresen, sve to podsjetilo ga je na ono što je i sam prošao u djetinjstvu. Svjestan je činjenice da talibanski povratak na vlast znači da tisuće i tisuće Afganistanaca sad kreću na isti izbjeglički put koji je i on prošao. Kući ne možeš, a nitko te ne želi primiti. Godinama se boriš da držiš glavu iznad vode."

Jonas Rasmussen osam je godina radio film koji govori o čovjeku kojem su krijumčari ljudima utjerali strah koji ga je desetljećima obilježio, teško gradi odnose, teško iznova stječe povjerenje u ljude.

U filmu, među ostalim, pratimo tog tad mladog čovjeka koji počinje spoznavati vlastitu homoseksualnost, gledamo očajnu situaciju u kojoj se nalazi njegova majka s djecom u Moskvi, u ilegalnom statusu, vječno u strahu od progona i policije, skrivena u stanu, zatim odluku da se članovi obitelj, odvojeni, upute u Europu, potom grozotu putovanja koje organiziraju krijumčari ljudima.

Muslimanski homoseksualac

Animacija kojoj je pribjegao Rasmussen naglašava emotivnost priče. Mekoća crteža dok govori o brutalnosti života taj život kao da čini još traumatičnijim. Animacija mu je dala mogućnost da bude ekspresivniji.

Amin prolazi horor izbjegličkog, ilegalnog puta u Europu i muku homoseksualca u muslimanskom svijetu. Jednom kad konačno stigne u Europu boji se govoriti o svojoj prošlosti, pa tako gotovo cijeli dotadašnji život biva da on skriva dio sebe, živi bez da ikad uspije stati iza svega što on jest. Amin ne bježi samo iz Afganistana, kao dječak, skupa s obitelju, on kasnije bježi i od sebe, jer stalno ima neki komad njegova identiteta, bitan dio njegove životne priče koji ne može podijeliti s drugima, bilo s obitelju bilo s danskim prijateljima i bliskima koje stječe u novom svijetu.

Sam u Danskoj, daleko i od kuće i od obitelji rasijane po Europi, u samo je pola godine, pripovijeda Rasmussen, naučio danski, "u školi je imao bolje ocjene od mene, on je jako, jako vrijedan i uporan".

Dugo je šutio o onome što je prošao u ranoj mladosti, na putu iz Afganistana do Danske, o godinama u ilegali u Moskvi, o progonu iz Estonije, o krijumčarima ljudima, o majci, sestrama i braći koje je izbjeglištvo u mučnim godinama pokušaja preživljavanja fizički razdvojilo.

"Ja sam nekako osjećao da će on to jednog dana ispričati. I doista, došlo je vrijeme kad je morao govoriti. Jer, osjećao je neku vrstu ponora, nepovezanosti između vlastite prošlosti i sadašnjosti. Imao je potrebu konačno otvoriti se, podijeliti tu priču s nekim kome vjeruje. Znamo se više od dvadeset godina. Kad smo počeli raditi na filmu kazao sam mu: 'Ti pričaj dok god se osjećaš ugodno. Kad više ne možeš, nećemo forsirati.' I tako je i bilo, pogotovo prvih pola godine, pričao bi, došao do neke točke o kojoj u tom trenutku nije mogao govoriti, i tu bismo stali. Išli smo polagano."

Amin nas vodi kroz film ležeći na kauču i pripovijedajući. Za Jonasa Rasmussena gotovo na trenutak pomisliš da je psihoterapeut koji sluša klijenta. Zašto je tako strukturirao priču?

"Zato što smo tako doslovce i radili. Jer, to je njemu omogućilo da se opusti i ide sve dublje i dublje u priču, u sebe. Polako je dijelio sve više i više svojih sjećanja, kolikogod mu je povremeno bilo silno teško.

Tako sam, na isti način, znao voditi intervjue s ljudima za radijske dokumentarce. Radio nema sliku, baš zato je bitno da moji sugovornici mogu opisati stvari, da budu što je više deskriptivni o čemugod da govore. Pa, kad dobijete čovjeka da legne, zatvori oči, opusti se i počne pričati svoju priču u prezentu, u sadašnjosti, jer uvijek sam pokušavao izbjeći to da mi prepričava priču u perfektu, već bi ga vratio u tu prošlost da o njoj živo svjedoči, to puno više govori.

Svaku priču pričamo tako da sugovornik što je detaljnije opiše mjesto na kojem se dogodila. Taj film je vizualno na neki način 'nacrtao' on, jer on je taj koji mi je dao milijun podataka. Kad je, recimo, govorio o djetinjstvu u Afganistanu, o njegovoj kući, na samom početku filma, kad je u vrtu s braćom i sestrama, pitao sam ga kakve su biljke imali, kakvo je bio to tlo, kako je mirisao zrak, kakvo i koliko je bilo drveće, pitao sam da mi detaljno opiše kuću, baš sve oko sebe. S jedne strane to su sve podaci koji su nam pomogli napraviti animaciju, s druge strane baš to da opisuje i najsitnije detalje njega je vratilo u prošlost, pomoglo mu sjetiti se raznih stvari, u njegovom glasu osjetilo se kao da je baš tamo."

Kako je film utjecao na njihov odnos?

"Bitno je utjecao. Jer, ja nisam imao pojma kroz što je on sve prošao u životu, sad ga mogu bolje razumjeti. Njemu je pak lakše što je to podijelio, postao je opušteniji. Mi smo jako često u kontaktu i mislim da nas je film učinio dodatno povezanima. Taj film donio je puno obojici."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. lipanj 2022 18:19