Osamnaest godina nakon “Sopranosa” i petnaest godina nakon “Žice”, malo je koga potrebno uvjeravati kako je 21. stoljeće veliko stoljeće igrane televizije.
Ako je tijekom najvećeg dijela 20. stoljeća igrana TV bila neuglednija i gluplja rođakinja filma, kadra kreirati klasike tek u kontroliranoj retorti europskih javnih TV, u 21. stoljeću stvari su se jako, jako promijenile. Dok mnogi s razlogom ili ne žugaju da je Hollywood grozan, a da art-film ne nudi ništa novo, u posljednjih dvadeset godina oko televizije vlada razumljivo kulturalno uzbuđenje. Niz dobrih, originalnih i kreativnih TV serija televiziju je pretvorio u prestižni i reprezentativni narativni medij dominantne građanske klase. Poetički, ekonomski i klasno, TV serija je postala ono što je oko 1950. bio film, a u doba Flauberta, Balzaca ili Dickensa roman.
Dobre namjere
Unatoč tome, o TV seriji na hrvatskom do sada praktički nije bilo knjige. Ovih se dana pojavila jedna koja nadoknađuje taj manjak. Riječ je o knjizi “Kvalitetne TV serije: milenijsko doba ekrana” autorice Sanje Kovačević (Jesenski i Turk, 2017.). Knjiga pokušava kroz ključne probleme i primjere rekapitulirati ono što autorica zove “milenijsko doba televizije” - razdoblje koje počinje negdje koncem 90-ih, i tijekom kojeg je TV serija postala ono što danas jest.
Sanja Kovačević (1969) profesionalna je dramaturginja, scenaristica koju hrvatski filmološki krugovi poznaju ponajprije po nizu monografskih intervjua koje je u Hrvatskom filmskom ljetopisu objavljivala s istaknutim domaćim scenaristima. Kovačević, međutim, sa serijama ima i praktično iskustvo. Bila je glavni scenarist vrlo dobre i kod nas nepravedno zaboravljene serije “Dobre namjere”, serije koju HTV nažalost nije pravo prepoznao, iako je bila riječ o prvom, ranom iskoraku u modernu igranu TV u poslijeratnoj Hrvatskoj. Kovačević - ukratko - ima sa serijama iskustvo teoretičara-filmologa, iskustvo nabrijanog fana, ali i iskustvo pisca koji je prošao “writer’s room” (scenarističku sobu) velike serije. Ta tri metodološka pogleda u ovoj se knjizi izmjenjuju i preklapaju.
Iscrpna poglavlja
Knjiga Sanje Kovačević sastoji se ugrubo od dva dijela. U prvom, teorijsko-historiografskom, predstavlja povijest igrane TV od 50-ih godina do “milenijskog doba ekrana”, prikazujući historijat američke TV, te europskih javnih televizija, poglavito BBC-a i doktrine lorda Reitha. U tom dijelu, pojašnjava i osnove teorije i prakse te ključne vrste, žanrove i podžanrove igrane TV, od TV drame, TV filma, preko mini-serije, serija i serijala, pa do tzv. antologija. Prinos Sanje Kovačević u tom dijelu knjige je i u tome što nastoji za pojmovlje igrane TV uvesti i - mahom nepostojeće - hrvatsko nazivlje.
Potom čitatelju pojašnjava medijske i ekonomske okolnosti koje su stvorile “zlatno doba televizije”. Tumači kako je razdoblje kabelske TV, a potom i interneta, omogućilo producentima poput HBO ili Netflixa da radikalnijim i odvažnijim proizvodom gađaju specifičnu nišnu publiku koja je za to spremna platiti više. Ta ekonomija lišena oligopolskih posrednika omogućila je autorima slobodu - ne samo slobodu da se u TV seriji psuje, pokaže drogu ili žensku sisu, nego i slobodu da se poigravaju žanrovskim konvencijama i poetičkim pravilima.
Tu slijedi drugi dio knjige u kojem Sanja Kovačević - kao svojevrsne “case studye” - predstavlja pet ključnih serija milenijske ere. Svih pet je američkih, a tri su HBO-ove. Tih pet “ključnih slučajeva“ su za Sanju Kovačević “Obitelj Soprano”, “Žica”, “Momci s Madisona”, “Deadwood” i “Na putu prema dolje”. Kovačević svakoj od tih serija posvećuje iscrpno poglavlje, koje uokviruje serijama koje su po njenom mišljenju prethodnice i nasljednice navedenih. Tako nas dijakronijski vodi od “Twin Peaksa” prema “Sopranosima”, od “Homicide” do “Wire”, a put od “Deadwooda” po njoj vodi do Miliusovog “Rima”. Dijelovi u kojima se, pak, bavi odabranim ključnim serijama manje je teorijski, a više fanovska posveta i kulturalna analiza. Kovačević pokazuje po čemu su i zašto u svom kontekstu te serije bila iskorak i inovacija. Pokazuje recimo - kako su “Sopranosi” skršili etičke norme i identifikacijske obrasce američke TV, kako je David Simon u “Žici” “ubio” žanrovska pravila i konvencije strukturiranja zapleta.
Reklamne stanke
Između tih pet blokova uvrštava - poput nekog metatekstualnog štosa - tri “reklamne stanke”, a u tim “reklamnim stankama” bavi se trima teorijskim nedoumicama oko TV serija. U prvoj “stanci” bavi se pitanjem pilota, početka i završetka serije, u drugoj pitanjem autorstva, a u trećoj fanovskim zajednicama i transmedijskim pripovijedanjem. Osobito su interesantne prve dvije, jer se laćaju tema zbog kojih su TV serije neprobavljiva kost za tradicionalnu književnu i filmsku teoriju. One, naime, nisu u klasičnom smislu “djelo” koje ima obrise, konačni tekst, početak i kraj, a k tomu nemaju ni jasnog “autora” kao što su pisac i režiser. Kovačević na nizu primjera analizira koliko su TV serije uopće mišljenje kao jedinstveno djelo i koliko je taj kategorijalni aparat za njih (ne)primjeren.
Knjiga Sanje Kovačević je iscrpna, zanimljiva, istodobno i “fanovska” i teorijska. Jedina krupnija mana ove zanimljive knjige je njena prekomjerna anglo-amero-centričnost. U prvom uvodnom dijelu Kovačević - čini mi se - premalo pažnje posvećuje povijesti TV serija na europskoj javnoj TV, osim BBC-a. Svi njeni “case studies” su američki. Hrvatske i jugoslavenske serije sasvim su izostavljene, a Kovačević jedno neveliko poglavlje posvećuje tek usponu i modelu uspjeha danske TV produkcije. To prekratko poglavlje izvanredno je zanimljivo i za Hrvatsku jako poučno, tako da je šteta što autorica - kad ga je već u rukavu imala - takvog materijala nije istresla više. No, nije fer kritizirati jednu knjigu zbog onog čega u njoj nema: jer, ono čega u “Kvalitetnim TV serijama” ima je - jako dobro.