Zdenka Heršak isprva nije imala sreće s filmom. Nakon što je završila Zemaljsku glumačku školu, postala je članica Studija Jadran filma i bilo je za očekivati da će je obasuti filmskim ponudama.
Kako i ne bi, atraktivna brineta bila je kao stvorena za kameru, no najprije je nastupila u srednjemetražnoj satiri “Iz dnevnika Kerempuha” (1951/52) Bogdana Maračića, no ta je bunkerirana jer je izrugivanje Informbirou već bilo pomalo passe.
Nije ona tu imala veliku ulogu, kao ni u svom narednom filmskom projektu, još jednoj satiri, “Ciguli Miguli” Branka Marjanovića (1952), pojavila se tek u posljednjoj trećini, pojavila se u dvije-tri zapažene scene, no to je uistinu bilo provokativno djelce i nije dobilo dozvolu za prikazivanje.
U to doba njoj to više nije bilo toliko važno, već 1953. postala je članica Zagrebačkog dramskog kazališta (danas kazalište Gavella) i tamo ostvarila itekako zapaženu karijeru. Dovoljno je spomenuti da je u predstavi “Dundo Maroje” igrala Lauru oko 130 puta, da se hvaljeno “Kraljevo” igralo punih 12 godina, a “Priče iz Bečke šume” imale su stotinjak izvedbi.
O takvoj kazališnoj karijeri sanjarila je dok je još bila djevojčica (rođena je 1928.), njezin otac imao je gostionicu na Savici, u kojoj su se povremeno igrale i predstave. Vodio ju je u Hrvatsko državno kazalište (tako se HNK zvao za NDH) da gleda Mariju Crnobori, Zdenka se zanosila mišlju da postane balerina, čak je nastupala na pozornici, ali samo u baletnom ansamblu, da bi se u novom režimu opredijelila za glumu i prije no što je dobila profesionalni angažman već se dvaput udala i razvela.
Komičarka po fahu
Filmu se vratila tek 1960., u komediji “Drug predsjednik centarfor”, u kojoj su joj partneri bili Severin Bijelić i Pero Kvrgić, no tada se već pojavila i televizija, gdje su je neprestano zasipali ponudama. Po fahu je bila komičarka, odglumila bi i poneku ozbiljnu dramsku ulogu, ali to već rjeđe.
Rijetko je bilo i to da dobije glavnu rolu, kao u tv dramama “Gle, kako lijepo počinje dan” Ladislava Vindakijevića (po kazališnom komadu Zvonimira Bajsića u kojem je igrala u Gavelli) i “Leo i Brigita” još mladog Zrinka Ogreste (1989), s Borisom Buzančićem kao partnerom, no kad pobrojite njezine zapažene epizode - ponajprije one u filmovima “Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj“ (1973), “Seljačka buna 1573.” (1975) i “U raljama života” – jasno vam je da su joj trebali ponuditi znatno više.
Od kraja prošlog desetljeća više nije nastupala, sve se teže kretala i jedva je izlazila iz kuće u Mikulićevoj ulici, no zato se u potpunosti posvetila svojoj novoj strasti – pisanju. Izdavala je knjige aforizama, uspomene iz teatra i s filmske scene, razmišljanja o životu i još štošta drugog: mecena joj je bio Ante Kostelić, koji joj je pomogao s izdavačima, tako da se ne treba čuditi što je imala poprilično bogatu bibliografiju.
Ipak, za jednu knjigu se nije trebala posebno truditi i nju je objavila 2014. pod naslovom “Nosili me vihori”. Pribavila joj je popriličan publicitet, jer je u njoj iskreno pisala o svom ljubavnom životu, o čemu se zapravo jako malo znalo. Na primjer, da je bila ljubavnica Ranka Marinkovića koji se dosta teško odlučivao platiti nekome piće, a kamoli ručak. Očarala je i Danila Kiša, koji ju je nosio na leđima i ljubio pred njezinim (vjerojatno) trećim suprugom Vančom Kljakovićem.
Čudesne zgode
Zgode koje je opisivala ponekad su nevjerojatne, poput one o slovačkom glumcu iz Bratislave koji je za njom došao u Zagreb u Hotel Internacional, u nadi da će provesti burne ljubavne noći, međutim, sve je to spriječio suviše strogi recepcionar.
Pažljivo je tempirala knjigu kad više nije bila dio aktivnog zagrebačkog javnog života, tako da ne mora slušati svakojaka govorkanja i odgovarati na pitanja koje nije pristojno postavljati, no kako je prva naklada jako brzo rasprodana, danas je možete naći samo u knjižnicama, a i tamo se na nju trebate predbilježiti. Umrla je u petak u 92. godini i tek je jučer to objavljeno.
Bila je zapravo itekako važna glumica i šteta je što joj na filmu i televiziji nisu dali prilike koje je zaslužila.