Andrea Camilleri je uvijek imao istančan osjećaj za ritam, bilo da se radilo o krimićima koje je pisao, bilo da se radilo o vlastitoj autobiografskoj paraboli.
Odlučio nas je tako napustiti na dvadesetpetu obljetnicu svjetski poznatog serijala o inspektoru Montalbanu, nakon dvadeset i pet milijuna prodanih primjeraka i dvadeset šest romana iz gore spomenutog serijala, svaki od po osamnaest poglavlja s otprilike podjednakim brojem stranica.
Sicilijanski maestro bio je jedna od neizostavnih karika sicilijanske linije talijanske književnosti, one koja od Verge, Pirandella (brata Camillerijeve bake), preko Tomasija di Lampeduse i njegovog Geparda, Leonarda Sciascie i njegova “uvođenja” mafije u književnost, vodila do njega samoga.
Duga koliko i povijest ujedinjene Italije, ta je linija bila i jest njeno ogledalo. Sicilija je metafora, tvrdio je Sciascia, a Camilleri je tu tvrdnju preuzeo i priredio ad usum delphini, hoće reći za moderno čitateljstvo, gledateljstvo i slušateljstvo, jer Camilleriju dugujemo i preko dvije stotine televizijskih, radijskih i kazališnih režija.
Vlastiti jezik
Unutar metafore mogao je izmisliti “najizmišljenije mjesto najstvarnije Sicilije”, Vigatu, i unutar tog toponima sabiti mediteranski makrokozmos, nikako mikro, jer je upravo Mediteran bio za Camillerija “zajednička kada” u kojoj se svi kupamo i iz koje potječe sve, pa nam je u interesu da je zadržimo čistom.
Također je izmislio jezik, vlastitu varijantu sicilijanskog koja diljem svijeta neuviđavno filtrira prevoditelje već dva i pol desetljeća.
Pisao je tim svojim “nerazumnim” jezikom juga Camilleri još polovicom devedesetih o migrantima koji očajnički pokušavaju stupiti na talijansko tlo, o onima koji u tom procesu prosperiraju. Pisao je, u povijesnim romanima, o gadljivom kolonijalnom nasilju kojim je Sicilija pripojena Italiji sjevernog Pijemonta. Pisao je, 2001., o brutalnosti policijskog nasilja po školama za đenoveškog summita G8 i o tajnim službama zbog kojih je Italija uvijek imala dvostruko dno i nikada nije bila nevina.
Lajtmotiv
Tako, od svih serijalnih komponenti koje moraju biti prisutne u krimi serijalu koji drži do sebe, Camilleriju je najbolje uspio angažirani lajtmotiv. Pratili smo tako tuniškog dječaka Françoisa punih dvadeset pet godina, od ilegalnog dolaska u Italiju preko usvajanja i teškog odrastanja pa sve do smrti u kolateralnim akcijama Arapskog proljeća.
Antifašizam
Jedan od najistaknutijih predstavnika mediteranskog noira - što nije mala stvar jer je na Mediteranu napisan vjerojatno i prvi krimić (Edip kralj, Sofoklov), tu je nastao i organizirani kriminal - ide uz bok Petrosa Markarisa, Manuela Vázqueza Montalbana, Massima Carlotta i Juricu Pavičića koji svoje romane smješta u “Južnu Hrvatsku”.
Netko bi mogao, uz malo crnog humora, primijetiti kako se Camilleri ugasio ali ne i njegove cigarete. Isto vrijedi i za njegovo djelo, što može zvučati banalno ali u današnjem kontekstu, talijanskom i europskom, banalno nije.
Camillerijeve vrednote su bile antifašizam i iluminizam u najplemenitijem značenju, a talijanska i europska kultura, pogotovo njena mediteranska strana, ne pamte kulturno i politički aktivnijeg obnevidjela devedesetogodišnjaka već dugo vremena. Mjesecima je hrapavi Camillerijev glas upozoravao na analogije između fašizma, koji je kao dječak upoznao, i Salvinijeve nazadne i profašističke politike. Očito nije bilo dovoljno. Valja nam, dakle, ponoviti gradivo i čitati ga.