Kratica HBO u posljednjih je nekoliko desetljeća neraskidivo povezana uz ambiciozne i kvalitetne TV serije na engleskom jeziku.
Manje je, međutim, poznato da osim “Žice” ili “Westworlda” HBO proizvodi i niz serija koje su temama i jezikom usmjerene na lokalne nacionalne publike. Za razliku od drugih pretplatničkih servisa koji jednosmjerno koloniziraju lokalnu kulturu, HBO-ova je politika da lokalnoj kulturi vraća tako da proizvodi i lokalni sadržaj. Tijekom desetljeća, pay per view gigant je tako snimio hrpu serija u Latinskoj Americi, te - među ostalim - na češkom, poljskom, mađarskom...
g
Globalna produkcija
Kad je 2016. HBO-ov ogranak Adria najavio natječaj za prvu takvu seriju za prostor ex-YU, u profesionalnoj zajednici to je odjeknulo poput bombe. HBO je tada bio na vrhuncu mode, TV serije su postale dominantni kulturni interes srednje klase, a u profesionalnoj zajednici vladala je frustracija što HTV ne proizvodi ništa osim novih sezona već uvedenih projekata. U tim okolnostima, HBO-ov je natječaj naćulio svačije uši. U kuloarima se pričalo da takoreći nije bilo hrvatskog ili srpskog režisera ili scenarista koji se nije javio na natječaj.
Koji mjesec kasnije, HBO je objavio i pobjednika. Između stotinjak ex-jugoslavenskih scenarija, prvo je mjesto na natječaju osvojio pilot TV serije “Uspjeh” tada još relativno nepoznatog zagrebačkog scenarista Marjana Alčevskog. HBO je potom organizirao i drugi javni poziv za redatelja buduće serije. Na njemu je kao režiser projekta odabran bosansko-hercegovački oskarovac Danis Tanović.
Kad se prosječnom gledatelju kaže da HBO snima prvu seriju na našem jeziku, prirodno je da očekuje da će kao rezultat s neba pasti hrvatski “Mladi papa” ili “True Detective”. Treba odmah reći da su ta očekivanja pretjerana. Korisnici kabelskog servisa koji se odluče sami istraživati HBO-ovu produkciju iz manjih zemalja, lako će ustanoviti da kvaliteta tih serija jako varira, i da među njima znatan dio čine relativno stereotipni politički trileri o nepotkupljivim novinarima, zlim ministrima, naručenim ubojstvima ili serijskim psihopatima.
Na nekim teritorijima - poput Rumunjske ili Mađarske - HBO je svoju pustolovinu s TV serijama počinjao s gotovim formatima, serijama koje su bile “remakeovi” već oprobanih. Na prostoru famozne “Adrije” (ili, da budemo nepristojni - Jugoslavije) HBO se ipak odlučio na varijantu koju su oprobali ranije u Češkoj. Tamo su svoju lokalnu produkciju otpočeli mini-serijom “Gorući grm” ne osobito poznatog lokalnog pisca iza koje je stajala svjetski istaknuta redateljica - Agnieszka Holland.
Čini se da je ta receptura prevagnula i u “Adriji”: umjesto na franšizu, HBO-ovci su se odlučili na izvornu mini-seriju koju će potpisivati režiser čije ime privlači pažnju. Također, za prvu seriju na prostoru danas sedam država HBO-ovi su ljudi odabrali - zagrebački projekt. Riječ je o seriji koja ima zagrebačkog scenarista i mjesto radnje, naš politički ambijent i jezik. Produkcija je, međutim, istodobno i zanimljivo globalna, pa su producenti serije Britanci i Irci, špica serije rađena je u Rumunjskoj, a redatelj Tanović i direktor fotografije Erol Zubčević su Bosanci.
Proizvod te zanimljive međunarodne družbe sad je konačno pred nama. Od 6. siječnja, gledatelji HBO-a bit će u prilici vidjeti svih šest epizoda “Uspjeha”. Nakon što smo ih vidjeli, dojam je da je riječ o pristojnoj, no ne izuzetnoj seriji, seriji koja je bolja od mnogih HBO-ovih lokalnih produkata koje sam vidio, ali se ipak ne može mjeriti s klasičnim HBO-ovim anglosaksonskim naslovima. Također, “Uspjeh” ne odskače od standarda koji su u Hrvatskoj uspostavile serije poput “Novina” ili “Počivali u miru”. Na neki je način i zanimljivo da “Uspjeh” sliči na te serije i po vrlinama, a i po slabim stranama.
Suvremeni Zagreb
Scenarij autora Alčevskog zbiva se tijekom desetak dana u suvremenom Zagrebu i prati četvero glavnih likova. Prva od njih je Vinka Čorić (Iva Mihalić), bankovna činovnica kojoj muž (Goran Bogdan) radi kao urbanist u zagrebačkoj gradskoj upravi. Jednog dana, Vinku na mostu preko Save autom presretne i fizički napadne nepoznati muškarac. Ona počinje sumnjati da fizički napad možda ima veze s mutnim poslovima njezinog muža.
Drugi lik serije je Haris (Uliks Fehmiu), prvorazredni zagrebački arhitekt koji je ime napravio projektirajući za moćnog građevinskog poduzetnika Kralja. Jednog dana, arhitekt naručitelju otkaže poslušnost, jer ga je strah da preinake projekta ne aktiviraju klizište na Savi i ne ugroze živote.
Treći glavni junak je mladi otac Kristijan (Toni Gojanović) koji pokušava spasiti stan od ovrhe. Četvrta i najvažnija je pustopašna, zgodna srednjoškolka Blanka (Tara Thaller) koja hoda sa sinom dilera kokaina. Kad ga jednom zatekne u nevjeri, Blanka ga izvrijeđa i otme mu fotoaparat. On je sačeka pred zgradom gdje živi i počne mlatiti. Troje ostalih junaka zateknu se u tom trenutku na tom mjestu. Pokušaju pomoći djevojci, da bi dilerov sin nakon svega ostao na pločniku mrtav.
Krivi trag
Mafijaš Danilo shrvan je sinovom smrću te odlučan da ubojicu pronađe i smakne prije policije. Istodobno s Danilom, ubojstvo istražuje policijska istražiteljica (Marija Škaričić). Oboje vjeruju da smrt mladića mora imati veze s očevim poslovima i drogom. Inspektorica - međutim - ubrzo počinje otkrivati niz indicija koje povezuju ubojstvo i Kraljev građevinski biznis. Dok inspektorica obigrava oko četvero svjedoka/počinitelja, oni su, pak, prinuđeni na šutnju i suradnju, jer ako progovori makar jedan, Danilo će ih pobiti sve.
Ta smjesa trilera i whodunnita uokvirena je refrenskim lajtmotivom tipičnim za suvremene serije. U nekoj neodređenoj budućnosti, neki budući Kristijan drži pred auditorijem self-help tečaj o šest koraka prema uspjehu. Tih šest koraka koincidira sa šest epizoda, pri čemu te refrenske scene sadrže i jedan krivi trag koji nećemo odati.
Ono što prvo upada u oči pri gledanju “Uspjeha” jesu solidni izvedbeni, glumački i vizualni standardi. Serija ima tipično HBO-ovsku špicu koja jako podsjeća na “True Detective”. Kamera Erola Zubčevića je izvanredna, a česti panoramski snimci Zagreba iz drona podsjećaju na efektnu eksploataciju Rijeke u seriji “Novine”. Tanović u ikonografiji serije posve izbjegava ikonički Zagreb Griča i Donjeg grada, te seriju uranja u lijepe, blago oronule modernističke eksterijere Novog Zagreba kojima kamera daje zanimljiv, skoro skandinavski spleen.
Kao redatelj, Tanović se dosad najbolje snalazio kad je radio projekte bliske dokudrami u kojima je što manje trebao režirati glumce. Ako dosad i nije uvijek bio uvjerljiv kao režiser glumaca - u “Uspjehu” te nesigurnosti nema. Glumci su listom izvrsni. Ivi Mihalić je ovo zasad sigurno uloga karijere, Uliks Fehmiu je uobičajeno upečatljiv, a pravo je iznenađenje Toni Gojanović koji je nakon početničkog pojavljivanja u “Karauli” 2006. glumački gotovo nestao, da bi se ovom ulogom sad vratio i pokazao što može.
“Uspjeh” - međutim - ima i problema, a oni su uglavnom scenaristički. HBO-ov princip rada je da se projekt bira isključivo na osnovu pilota, a da se daljnji zaplet razvija tek kad je projekt već dobio zeleno svjetlo. Finalni rezultat odaje takav način rada. “Uspjeh” počiva na jakom početnom konceptu koji se scenaristički razvije tijekom prve epizode. Pri tom je štos da je četvero glavnih likova višestruko povezano: bankovna činovnica je, primjerice, upravo ona koja Kristijanu treba odgoditi ovrhu, a upravo arhitektov poslodavac je taj koji korumpira kvarnog Vinkinog muža.
Kako serija ide dalje, te međuveze obesmišljavaju detekcijsku fabularnu liniju i policiju navode da traže poveznice tamo gdje, zapravo, caruje slučaj. Kako serija ide kraju, scenaristički se počnu gomilati nategnuti obrati, a neki važni likovi - poput mafijaša Danila - iščeznu iz serije, iako su efektni. Kao da je seriji nedostajao osmišljeniji dramaturški luk.
Općeniti likovi
Druga slabost “Uspjeha” je to što je tipologija likova u seriji u onoj mjeri generička da bude shvatljiva i inozemnoj publici. Tipovi koji se pojavljuju u seriji - diler, kvarni tajkun, srednjoškolska buntovnica, policajka - onoliko su općeniti i bez lokalne boje da bi mogli funkcionirati i u norveškoj ili bugarskoj seriji. “Uspjeh” - ukratko - nema onu lokalno specifičnu aromu koju, recimo, imaju “Novine”.
Bez obzira na te slabosti, “Uspjeh” treba shvatiti naprosto kao - uspjeh. U vremenima kad javni servis više ni ne pomišlja razvijati nove igrane serije, zadaću javnog servisa je s djelomičnim uspjehom preuzeo anglosaksonski kapital. Rezultat je serija koja nije remek-djelo i koja nije bolja od najjačih novijih hrvatskih serija - no, koja izgleda dobro, lako se gleda, veže pažnju i ima veze sa stvarnim, današnjim životom u Hrvatskoj.