Osamnaestog siječnja 1981. pripremao se veliki događaj za tinejdžere i mladež u New Cross Roadu 439 u jugoistočnom Londonu. Slavio se dvostruki rođendan u trokatnici, nabavilo se puno jela i pića, a alkohol i droga nisu se branili ni 12-godišnjacima. U sitne sate iza ponoći zgrada se pretvorila u buktinju, prisutni ništa nisu vidjeli od dima, pa su po instinktu skakali kroz prozore, jer je vatra dopirala iz prizemlja. Poginulo je 13 mladih ljudi u dobi između 14 i 22 godine, dvije godine kasnije jedan od preživjelih izvršio je samoubojstvo, ukratko takva tragedija nije se pamtila u tome kraju.
Što se zapravo dogodilo, kako je izbio požar? O tome ima nekoliko verzija, a odmah nakon paleža najuvjerljivijom se činila teza da je neki od pripadnika neofašističkog Nacionalnog fronta bacio u kuću bocu s petrolejem. Policija je provela istragu, no činilo se da to radi preko volje, vrlo brzo je otpisala mogućnost da je požar potpiren izvana, vjerojatnije im je bilo da je vatra planula zbog nepažnje sudionika zabave u prizemlju i zatim se proširila po čitavoj zgradi. Očevice koji su navodno vidjeli automobil iz kojeg je doletjela ubojita boca odmah su otpisali kao nekompetentne, tako da je slučaj okvalificiran kao "otvoren", to jest neriješen.
To je izazvalo pravu uzbunu među tamnoputim stanovnicima dijelova Londona s pretežno obojenim stanovništvom. Još krajem sedamdesetih počeli su sukobi s Nacionalnim frontom, koji je drsko paradirao ispred takvih četvrti, palio disko klubove i restorane, a policija nije poduzimala ništa da ih spriječi. Požar u kući na New Crossu bio je iskra koja je okupila aktiviste za građanska prava, najprije se na udaru našla policija, a zatim i država koja se nije ni potrudila izraziti sućut obiteljima žrtava. Nova premijerka Margaret Thatcher grmjela je o opasnosti od imigranata koji su preplavili Englesku, no kako je građanski otpor bio sve glasniji, donekle je promijenila strategiju. Nezadovoljni tretmanom u zemlji u kojoj su mnogi od njih i rođeni, tamnoputi Englezi organizirali su u ožujku Dan akcije crnog stanovništva, na kojem se okupilo 20 tisuća ljudi i osam sati nosilo transparente na kojima je pisalo "13 mrtvih, nikom ništa". Policija je intervenirala koliko je mogla, no što vrijedi kad se sve to zbivalo u središtu Londona i malo je nedostajalo da se prometne u opće nerede.
Već sredinom travnja izbila je otvorena pobuna u Brixtonu koja se već dala naslutiti, trajala je tri dana, u njoj je posebno bila aktivna tamnoputa mladež, ali je prvi put i policija dobila poprilično batina. Dotad su bili bahati, hapsili crnce kako im se prohtjelo, no sad su počeli drhtati i plašiti se za vlastiti život. Kad je divljanje na ulicama završilo, Thatcher je naručila tzv. Scarmanov izvještaj, koji je trebao objasniti odakle toliko nezadovoljstvo obojenog stanovništva.
Događaji iz 1981. inspirirali su redatelja Stevea McQueena (nagrađen Oscarom kao jedan od producenata filma "12 godina ropstva") za dokumentarnu trilogiju "Ustanak", koju je već načeo u svom prethodnom petodijelnom radu "Mala sjekira", koji se sastojao od igranih filmova. "Ustanak" je napravljen u distribuciji BBC-ja i Amazon Studios, McQueen ga je režirao i producirao sa svojim partnerom Jamesom Roganom, a odjek je bio izniman. Kako i ne bi kad su pred kamere doveli ne samo preživjele iz požara na New Crossu (najpotresnije je bilo svjedočanstvo žene koja se neposredno prije toga udala i bila trudna, imala je sreću što je odlučila ranije otići kući, ne znajući da joj se suprug bori za život u bolnici, da bi kasnije podlegao povredama), aktiviste za građanska prava, nego i policajce.
Jedan od njih sa 16 godina se priključio policajcima unatoč tome što je tamnoput, takva je bila obiteljska tradicija, i trpio uvrede ne samo na poslu nego i na ulici od prolaznika iste rase. Drugi je pak otkrio da je kod svojih kolega vidio značke Nacionalnog fronta, pa se ne treba čuditi kako je dio policije imao jedan kriterij za bjelačke bundžije, a posve drugi za tamnopute "huligane".Sudeći po brojnim incidentima, nije se tu puno toga promijenilo do danas, no ispostavilo se da postoje dvije Engleske, jedna koja se tog ljeta pripremala za spektakularno vjenčanje princa Charlesa i lady Diane Spencer, i druga koja je nekoliko mjeseci ranije razbijala dućane po Brixtonu.
McQueen i Rogan pazili su da sve u ta tri dokumentarca bude autentično – prvi se bavi požarom na New Cross Roadu, drugi Danom akcije crnog stanovništva, a treći nemirima u Brixtonu – ali je zanimljivo da nisu uvrstili poznatu pjesmu grupe Clash "Guns of Brixton". Razumljivo, jer ta je objavljena nešto prije, na albumu "London Calling", a skladao ju je i otpjevao Paul Simonon, basist grupe koji je odrastao u Brixtonu. Karakteristično, pjesma ima izraziti reggae zvuk, što također ima svoje razloge. Reggae je bio glazba neprivilegiranih stanovnika Londona, među kojima su grupe poput Clasha i UB40 tražile svoje poklonike. Reggae je odjekivao na New Cross Roadu dok se pripremao tulum godine, svaki nastup Boba Marleyja u Londonu bio je prava svečanost, a kad je u svibnju te godine objavljeno da je glazbenik umro, mnogi u to nisu mogli vjerovati. Zanimljivo je također da je pjesma "Guns of Brixton" nastala prije poznatih nemira, što znači da je situacija u tom kraju već godinama bila zrela za uzbunu.
McQueen se dosad bavio irskim pobunjenicima ("Glad" s Michaelom Fassbenderom), londonskom elitom opsjednutom seksom ("Sram", opet s Fassbenderom), američkim crncima kojima je igrom slučaja oduzeta sloboda ("12 godina ropstva" sa Chiwetelom Ejioforom), da bi se tek u posljednje vrijeme počeo baviti problemima sredine u kojoj je ponikao. Uz "Pobunu" producirao je i još dva dokumentaraca, "Crna moć: Britanska priča o otporu" (redatelj je George Amponsah) i "Ispod normalnog" (Lyttanayi Shannon to je prvi film), čime je na izvjestan način nadoknadio sve što je dosad propustio.
Ustanak
(Uprising, Velika Britanija, 2021.)
Režija: Steve McQueen i James Rogan
BBC/Amazon
Ocjena: 5