Kritičar svaki novinski ima svoga imaginarnog čitatelja. I on je s njim, hoće-neće, u, gotovo bih rekao, osobnom odnosu. Jedina pak sreća ovoga posla jest, zapravo, pridobiti čitatelja poimence.
Toliko sam nekrologa već napisao da bih mogao njima spaliti jednog pokojnika. Većinom su mi bili dragi, a pisao sam, kako to u novinarskom životu biva, i o najbližim prijateljima. A gotovo uvijek o svojim čitateljima. Sad sam izgubio još jednoga – Relju Bašića. Nije fraza, podupirao je moj rad u, što se kaže, kritičnim momentima.
Najkraće o gospodinu Relji Bašiću: nije on igrao gospona Fulira, nego je gospon Fulir nastojao igrati njega. Naime, u stvarnom životu Relja Bašić bio je mnogo ozbiljniji gospodin nego što je to gospon Fulir, simbol malograđanskog Zagreba i njegove simpatične (neispunjene) potrebe da se liši provincijalizma.
Putujuća družina
On je zaista poliglot, njegovoj europskoj filmskoj karijeri nije ravna nijedna u nas i u susjedstvu. Čak niti srpski glumac Miki Manojlović nije toliko snimao.
Relja Bašić vjerojatno bi dočekao smrt na pozornici, setu ili pokraj njih, možda i kao stogodišnjak, da nije bio koliko ozbiljan gospodin, toliko i u duši dječak. Vraćao se sa skijanja, krepki osamdesetogodišnjak, pa je odlučio da isproba može li se uspeti krajnje strmim stepenicama, u potkrovlje, do svoga stana a sa skijama na ramenima i kompletnom opremom pride… Poskliznuo se, slomio bedrenu kost i otad je, do smrti, sedam godina, prebivao u stanu, živio s obitelji, ne prepuštajući se nedaći, prateći godišnja doba u gustoj šumi sačuvanoj oko Gradeca, zavučenoj iza Ilice, sa svoje romantično ostakljene verande…
Relja Bašić jedini je, zapravo, u cijelom našem kazališnom univerzumu uspješno radio tako da najbolju robu prodaje na najobičnijoj tezgi. Dakle, ne samo da je bio, kad je socijalističko razdoblje posrijedi, prvi kazališni privatni poduzetnik u nas, osnovavši 1974. Teatar u gostima, nego je ta njegova putujuća družina bila toliko sofisticirana, s toliko sofisticiranim repertoarom, da su zapravo pravili najbolje kazališne predstave uopće u to doba u Hrvatskoj. Zdravka Krstulović, Vanja Drach, Pero Kvrgić, Ivo Serdar, Fabijan Šovagović, boljih glumaca nema, unosili su, primjerice, čelično suzdržan i težak okus suvremene američke drame u Babinu Gredu.
Relja Bašić bijaše karakteran glumac savršenog sluha. Prvi Zagrepčanin primljen na Akademiju dramske umjetnosti, sportaš, bonvivan, velegrađanin. Svojom, što se kaže, kultiviranom njuškom i nije u socijalizmu mogao izvan kazališta, na filmu, bogznakako prosperirati, osim dakako u Njemačkoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji. Ovdje eto ipak kod, primjerice, Zvonimira Berkovića, podjednakog građansko-liberalnog disidenta. Uži krug ljudi i danas vidi u njemu delikatnog kipara Feđu iz Berkovićeva “Ronda”…
U našim je socijalističkim filmovima često glumio negativce, strance, crne karikature, jer zapravo i sam bijaše takav, apartan, stoički neprilagođen i vremenu i prostoru.
Oportunist Fulir
Puk će ga najdulje eto pamtiti kao gospona Fulira, najživopisnijeg lika u slavnom filmu Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”.
Dramaturški gledano, taj je lik antijunak, varalica i kukavica s histrionskim poremećajem osobnosti. Postao je popularan upravo zato što je karikatura koja svakoga veseli a nikoga ne pogađa. On se, na koncu, nikome ne suprotstavi i uvijek pliva nizvodno.
Čini dakle sve ono što Relja Bašić nije činio. Onoliko koliko je gospon Fulir oportunist, toliko je gospodin Bašić bio antagonist. Učinio je hrvatsko glumište većim nego što je ono objektivno bilo a hrvatski film apartnijim nego što je on nakanio biti. Tužan sam dok pišem posljednju rečenicu teksta.