Sjetan sam što mi je prošlotjedna kolumna škarama skraćena poradi Škare Damira objave odvjetnikove. Tu imam prijedlog. Budući da je klijent na slobodi, sad možemo organizirati suočavanje. Cilj je naglas pročitati jednu stranicu literarnog teksta pisana hrvatskim jezikom i latinicom. Neka Klijent meni izabere štivo, a ja ću njemu. I dalje sam radoznao da vidim umije li Klijent naglas pročitati stranicu takvog teksta. Želim rastjerati sve sumnje što me obuzimaju, e da nije kadar.
Bilo kako bilo, prije negoli jesenje kiše, vratili su na manje i veće ekrane još neki, poput onih voluminoznih na kojima sam okraćao, bezazleno-korisni ljudi: Željka Klemenčić, Tomislav Špiček i Ivan Pažanin i njihovi kuhari - amateri. Sad će, dakle, kiše, duge i hladne te nema boljega - više za sretne negoli za nesretne ljude - od toga da se ušuškaš u naslonjač i pratiš mnoštvo dragih i običnih ljudi gdje se trse oko pećnica i sudopera, sjeckaju i mute, prže i prelijevaju, gurkaju i smetaju jedno drugome.
Nov je pred kamerama voditelj Domagoj Jakopović Ribafish, gurman inače iskusan, novinar dosta uporan i duhovit, gastro-pisac također, čovjek koji je svašta vidio i proživio, sve najgore i najnježnije, te lišen zadrške navijam za njega.
Za početak, istina: nema nikakva iskustva ispred kamera.
Budući da smo, dakle, radili zajedno, evo nekoliko savjeta, koji bi isto tako bili formulirani i na kavi…
.jpg)
Kamera te ili voli ili ne voli. Nije potrebno dodatno se truditi. Nije uputno pomagati se rukama dok se govori. Dovoljno je pročitati Hamletovu prodiku iliti monolog glumcima. Valja se ugledati na Doris Pinčić Rogoznicu. Suzdržanih kretnji, zvonka glasa, osvaja nenametljivo. I prirodno je zanima što se oko nje događa. Nadalje, kad si danima i tjednima pred kamerom, valja otvoriti pogled, dignuti bradu i, prije svega, ne govoriti skokovito, niti sebi u bradu. Birati manje uštogljenu odjeću. Sakoe izbjeći. Bradu skratiti. Biti prirodan.
Mnogo zadataka, eto, ali kamera je okrutna sprava, a montaža nemilosrdna aktivnost.
Natjecanje je tek započelo, pa bi bilo iznuđeno govoriti da sam izabrao miljenike ili favorite. Uživam, zasad, utoliko, što su te žene i muškarci zbilja pravedno odabrani. Zbilja su amateri. Među njima su najsimpatičniji klinci koji su od malih nogu osjetili poriv da kuhaju, i koji se s pubertetom još više razvio i ostvario.
Uopće mi se dopada cijela dramaturgija ovoga programa. I specijali, razvrstavanje u kategorije po spolu, izbor vlastitih miljenika po subjektivnom odabiru nadležnih profesionalaca. Gotovo je od prve epizode zavladala potrebna napetost (ipak najslabiji brzo stanu otpadati), koja je u skladnom kontrapunktu sa samim sadržajem: pohanom piletinom u tavi.
Katkad pomislim, nije lako biti producent ovakvoga programa. Djeluje nevino, a svaki čas se netko može zaliti vrelim uljem, ili si preoštrim nožem zasjeći prst. Baš me zanima kako se to regulira u ugovoru koji potpisuju natjecatelji…