Kada se upustila u svoj prvi autorski projekt rađen u nezavisnoj produkciji za HTV, Tanja Tušek teško da si je mogla zadati teži posao. Jer, "Povijest svježe servirana" Spurius produkcije, taj dokumentarno-gastronomski serijal od šest epizoda koji s emitiranjem kreće u ponedjeljak, 16. studenoga u 20.15 sati na Prvom programu, iznimno je kompleksan projekt o životu našeg plemstva koji se sastoji od niza kompliciranih segmenata. Trebalo je tako objediniti povijest, gastronomiju, putovanja i zabavu te sve to pretočiti u moderan televizijski doživljaj. U onom gastronomskom dijelu za tu modernizaciju pobrinuo se chef ovjenčan Michelinovom zvjezdicom, Marko Gajski, koji je kreirao jelovnike koji povezuju prošlost i sadašnjost na tanjuru. Svaka epizoda posvećena je jednoj plemićkoj obitelji - Zrinski, Hektorović, Pejačević, Drašković, Barbo i Sorkočević - i svaka od njih kulminira večerom od tri slijeda, ali i živahnom raspravom i druženjem šest poznatih imena; umjetnika, glazbenika, glumaca, redatelja, novinara...
Pored toga, sve se odvija u autentičnim dvorcima, palačama i ljetnikovcima, gdje se pokušava ispričati priča skrivena iza uobičajenih povijesnih činjenica; o tome tko su bili ti ljudi, što ili koga su voljeli, s kim su se družili, kako su promišljali...
"Povijest svježe servirana", vidljivo je iz prve, iznimno je složen projekt za realizirati. Kako ste došli na tu ideju?
- Ideja je niknula iz jednostavne znatiželje. O našoj povijesti znamo mnogo, ali uglavnom kroz velike događaje, ratove i datume. Mene je zanimalo kako se živjelo između tih velikih poglavlja. Hrana se pokazala kao izvrstan ulaz jer vas jedan tanjur vrlo brzo odvede prema trgovini, gospodarstvu, modi, medicini, društvenim odnosima i običajima. A onda sam, nakon tridesetak godina televizije, kada bih već trebala znati prepoznati jednostavan projekt, napravila upravo suprotno (smijeh). Šest povijesnih obitelji i ličnosti, šest krajeva Hrvatske, istraživanja, stručnjaci, autentične lokacije, suvremena gastronomija i razgovor za stolom koji mora ostati spontan. Emisija stalno putuje između prošlosti i sadašnjosti, ali na kraju sve mora izgledati jednostavno i prirodno. To je vjerojatno bio najteži dio.
Koliko je pripreme bilo potrebno prije prve klape?
- Na projektu radimo više od godinu dana, a prvoj klapi prethodili su mjeseci intenzivnog istraživanja. I ono zapravo nikada nije završilo. Kod ovakvih tema jedan odgovor vrlo često otvori tri nova pitanja. Imali smo veliku pomoć stručnjaka koji se tim obiteljima i razdobljima bave godinama: ravnateljice Zavičajnog muzeja Našice Silvije Lučevnjak u priči o Pejačevićima, prof. dr. sc. Goranke Horjan u Trakošćanu, prof. dr. sc. Zdenke Janeković-Römer u Dubrovniku, prof. dr. sc. Hrvoja Petrića i ravnateljice Muzeja Međimurja Čakovec Maše Hrustek Sobočan kod Zrinskih, dr. sc. Ambroza Tudora i ravnateljice Muzeja Staroga Grada Vilme Matulić u Starome Gradu te doc. dr. sc. Maje Ćutić Gorup u priči o obitelji Barbo. I to je samo dio ljudi koji su nam pomogli. Bilo mi je važno da ono što iznosimo pred gledatelje provjeravamo iz više izvora. Nismo zaobilazili ni legende; one nisu povijesne činjenice, ali jesu dio predaje i često otvaraju vrlo zanimljiva pitanja. Paradoksalno, upravo vam dobra priprema omogućuje spontanost. Za stolom možete pustiti razgovor da živi zato što oko njega ništa nije prepušteno slučaju.
Koliko je hrana zapravo važna u cijeloj priči? Jeste li rekonstruirali ono što su te obitelji nekada jele?
- Nismo radili rekonstrukcije povijesnih jela. To mi je važno naglasiti. Ne možemo proizvesti isti okus nakon nekoliko stoljeća, promijenile su se namirnice, način uzgoja, čuvanja i pripreme hrane, a promijenili smo se i mi. Istraživali smo što je određenim ljudima bilo dostupno, što se uzgajalo na njihovim imanjima, što su kupovali, čime su trgovali i što nam o njihovoj prehrani govore sačuvani izvori. Odgovor često uopće nije u kuharici, nego u inventaru, računu ili popisu namirnica. Te smo povijesne tragove dali Marku Gajskom, a on ih je preveo na jezik današnje gastronomije. Dakle, nismo pokušavali kuhati kao oni. Pokušali smo razumjeti njihov svijet, a hrana nam je bila jedan od načina da mu se približimo.
Što vas je tijekom istraživanja najviše iznenadilo?
- Koliko su ti ljudi, koje često zamišljamo gotovo nepomične na starim portretima, zapravo imali intenzivne i vrlo raznolike živote. Putovali su, čitali, školovali se, bavili su se politikom, glazbom, književnošću i umjetnošću, održavali su veze i dopisivali se sa suvremenicima diljem Europe. Bili su mnogo umreženiji nego što ih ponekad zamišljamo. Nikola Zrinski bio je vojskovođa i ban, ali istodobno pjesnik, strastveni čitatelj i vlasnik jedne od najvrjednijih privatnih knjižnica svojega vremena, Bibliothece Zriniane, s gotovo 500 svezaka. Od 1660. bio je i tajni savjetnik cara. A u njegovoj pjesničkoj zbirci ‘Adriai tengernek Syrenaia‘, uz veliki junački ep o Sigetu, nalazimo i ljubavnu liriku. Odjednom iza slike ratnika dobijete vrlo složenog čovjeka. Luka Sorkočević pripada dubrovačkom svijetu, ali istodobno i širokoj europskoj kulturnoj mreži svog vremena. U Beču ulazi u kulturni svijet velikih imena; Haydna, Glucka i Metastasija. I to zapravo ne iznenađuje jer dolazi iz Republike koja je stoljećima svoju slobodu čuvala diplomacijom, a svoju važnost vezama sa svijetom. A onda imate Doru Pejačević. Skladateljica, intelektualno iznimno znatiželjna žena, putuje Europom i Egiptom, dopisuje se s važnim ljudima, a usput otkrijete i da je sudila teniske mečeve. Takve stvari su me veselile. Ne zato što su anegdote same sebi svrha, nego zato što u trenutku sruše stereotip. Povijesna figura ponovno postane čovjek.
Koliko vam je trebalo za snimanje jedne epizode i što je bilo najkompliciranije?
- Jedna epizoda nije nastajala u jednom danu. Zasebno smo snimali kuhanja, stručnjake i lokacije, a večere su bile velika snimanja za sebe. Glavna produkcija protegnula se na proljeće i početak ljeta, a postprodukcija tijekom jeseni. Snimali smo od Našica i Trakošćana preko Belaja i Čakovca do Staroga Grada na Hvaru i Dubrovnika. Povijesni prostor ima karakter, ali nema televizijsku infrastrukturu, ne možete pomaknuti zid jer vam kadar ne odgovara. A onda je tu vrijeme. Na terenu vam vremenska prognoza postane gotovo član ekipe. Navečer prije spavanja posljednje što pogledate jest kakvo će vrijeme biti sutra, a ujutro čim otvorite oči prvo ponovno pogledate prognozu, u nadi da se preko noći možda predomislila (smijeh). Tu je naš voditelj produkcije Vojo Stojanac cijeli projekt podigao na višu razinu. Trebalo je uskladiti povijesne prostore, ustanove, goste, stručnjake, ekipu, putovanja, hranu i sve nepredvidljive situacije na terenu. Vojo ima rijetku produkcijsku sposobnost da unaprijed vidi gdje bi projekt mogao zapeti i riješi problem prije nego što ga ostatak ekipe uopće primijeti. Kod ovakvog projekta brzo shvatite koliko vrijedi čovjek koji istodobno vidi cijelu sliku i svaki njezin detalj. Za mene je Vojo Stojanac jednostavno produkcijska klasa za sebe. Kod stvaralaštva ideju je relativno lako zamisliti. Prava kreativnost često počinje tek kada stvarnost odbije surađivati s vašom idejom.
Jedan od važnih sudionika projekta je chef Marko Gajski. Kako je izgledala vaša suradnja?
- Marka nije trebalo dugo nagovarati. Mislim da ga je privuklo upravo to što nisam tražila da glumi kuhara iz 18. stoljeća. On je i biografski zanimljiv spoj; diplomirao je informatiku, radio na tržištu kapitala, a zatim je računala i financije zamijenio profesionalnom kuhinjom. Danas je chef s Michelinovim priznanjem. Dali smo mu povijesni kontekst i tragove koje smo pronašli, ali i slobodu da ostane Marko Gajski. Njegov se autorski potpis jasno provlači kroz cijeli serijal - hrabar je u kombinacijama i ne bira uvijek najočitiji put. Nismo željeli muzejski eksponat na tanjuru. Htjeli smo da povijest bude inspiracija za nešto suvremeno.
Kada sada sagledate cijeli projekt, što je bilo najzahtjevnije?
- Struktura. I uskladiti sve što ona traži. U 45 minuta stalno mijenjamo registre: iz povijesti se vraćamo u sadašnjost, odlazimo u kuhinju, sjedamo za stol, iz razgovora otvaramo novu povijesnu temu pa odlazimo stručnjaku. Sve mora biti razumljivo, tečno i imati ritam. Zato je Stjepan Lučić kao montažer bio uključen mnogo prije same montaže. Zajedno smo promišljali strukturu i ritam, a Stjepan radi i postprodukciju tona, tako da njegov posao zapravo traje od ranog promišljanja formata do njegova konačnog zvuka. Vizualni svijet serijala gradio je redatelj i direktor fotografije Mladen Dizdar, zajedno sa snimateljima Krešimirom Matoušekom, Milanom Krkačem, Miranom Flockom Krčadincem i Dorijanom Vukotićem. Na kraju je najveći posao postići da vrlo složena emisija gledatelju djeluje jednostavno.
Serijal još nismo pogledali, ali su ga barem djelomično "okusili" vaši gosti. Kakve su bile njihove reakcije?
- Izbor gostiju bio je svojevrsni casting. Nije dovoljno pronaći šest zanimljivih ljudi; morate pronaći ljude koji će biti zanimljivi jedni drugima. Nisam željela stol za kojim će šest ljudi ponavljati ono što smo već čuli od stručnjaka, nego stol za kojim će povijest izazvati razgovor vezan uz današnjicu. Meni je, primjerice, bilo zanimljivo čuti što o životu Draškovića za istim stolom misle marketinški stručnjak Karlo Stojčević, intendantica HNK u Varaždinu Senka Bulić i sopranistica Evelin Novak. Ili kod Zrinskih spojiti modnu dizajnericu Kseniju Vrbanić, Barbaru Kolar, redatelja Igora Šeregija, zatim Filipa Horvata, organizatora čakovačkog jazz festivala i Zlatka Puntijara, strastvenog poznavatelja i čuvara naše kulinarske baštine. Svatko u istoj povijesnoj priči prepoznaje nešto drugo. Upravo su tako nastajali trenuci koje nije moguće napisati unaprijed. Ozbiljna tema otvorila bi osobnu priču, povijesna činjenica dosjetku, a razgovor se prirodno kretao između znanja, znatiželje i humora. I tanjuri su se uglavnom vraćali prazni. U emisiji u kojoj hrana ipak igra važnu ulogu, to je recenzija kojoj vjerujem.
I za kraj, poznato ste ime, gotovo da nema segmenta televizijskog posla koji niste radili; od početaka kao voditeljica pa do uredničkog posla na velikim projektima. A onda ste prije sedam godina odučili otići s HTV-a. Čime ste se bavili u međuvremenu?
- U tih sedam godina radila sam prilično različite stvari; u privatnom kazalištu, na vrlo interesantnim projektima Europske unije s proizvođačima školjaka iz Šibenika, razvijala sam koncepte vinskih festivala... I bilo mi je uistinu zanimljivo. Promijenila sam sredine, teme i ljude s kojima radim, a to je uvijek dobro za kreativnost. A potom sam počela razvijati ‘Povijest svježe serviranu‘ i vrlo brzo shvatila da sam si ponovno zadala ozbiljno izazovan televizijski posao. Voljela bih da serijal ostavi jednu jednostavnu misao - prošlost ne moramo ni idealizirati ni osuđivati da bi nam bila zanimljiva. Dovoljno je približiti joj se toliko da iza povijesnih imena ponovno ugledamo ljude. Vrijeme mijenja svijet oko nas, ali čovjek tijekom stoljeća ostaje iznenađujuće prepoznatljiv.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....