Pišući nedavno o uzavreloj kulturnjačkoj sceni kao kontri Kerumovskoj atmosferi Splita, Jurica Pavičić je među vodećim protagonistima tog umjetničkog bunta naveo i animatora Veljka Popovića . Posrijedi je jedan od najtalentiranijih mladih hrvatskih animatora čiji je debitantski film iz 2008. godine “Ona koja mjeri” poharao svjetske festivale. Ovaj 32-godišnji svestrani kreativac (i glazbenik je, bio je član grupe Leut Magnetik) koji se u svome splitskom studiju Lemonade3D bavi razvojem računalnih igrica, 3D ilustracijom i animacijom, ima novi crtić, elegičnu priču o jednoj splitskoj bakici “Dove sei, amor mio” koji je svoju svjetsku pustolovinu započeo na Sarajevo Film Festivalu gdje je dobio posebnu pohvalu žirija.
Malo se čini nezgodno kada neki mladi autor starta tako oštro kao vi sa svojim prvim filmom “Ona koja mjeri” koji je odmah osvojio animatorskog Oscara - nagradu kritike na festivalu u Anneceyju. Kad ste počeli rad na novom filmu jeste li imali osjećaj da je “letvica postavljena previsoko”?
- U projekt koji će trajati dvije godine, koštati stotine tisuća kuna, te uposliti desetak ljudi moraš krenuti samouvjereno. Ujedno, na početku projekta bio sam ispunjen uzbuđenjem i srećom što se realizira novi film. No tokom produkcije, bila je prisutna skrivena nesigurnost i opterećenje do prvih finalnih kadrova. To najviše zna moja žena koja je tada morala slušati moja jadikovanja. Isti se osjećaj vratio i kada je film bio gotov, neposredno prije prvih festivala. Sigurnost tražim u oslanjanju na talentirane kolege u studiju, odnosno na Milivoja Popovića, Marina Kovačića i Marijana Katića.
“Ona koja mjeri” je film koji je bio na 150 festivala i osvojio 14 nagrada. Znači li to da ste u posljednje tri godine proveli putujući od festivala do festivala? I ako je tako, kako ste onda uspjeli napraviti još dva filma, raditi u svom studiju Lemonade3d, predavati na Akademiji u Splitu....
- Često putujemo na festivale. Nekako se rotiramo u studiju, pa kako na koga dođe red. Volimo to što radimo, no isto tako znam da mora postojati i dio dana namijenjen relaksaciji i obitelji. S takvim tempom rada čovjek na posao dolazi svjež i spreman za rad, pa ga brojni projekti ne sprže, a kreativnost nesmetano teče. Mislim da je, uz moju zaluđenost kreativnim djelovanjem, takav tempo rezultirao brojnim projektima. A ove godine je na Akademiji otvoren diplomski studij “Film, medijska umjetnost i animacija” na kojem predajem, što označava početak ozbiljne naobrazbe na polju animacije u Splitu.
Završili ste slikarstvo na Akademiji u Zagrebu. Koje slikarske ili neke druge utjecaje biste naveli?
- Na akademiji sam uvijek više volio crtati nego slikati. Vibrantnost crteža i sloboda poteza ugljena fascinirala me više od znatno sporijeg rada na jednom ulju na platnu. To nestrpljenje učinilo me i ljubiteljem fotografije u kojoj je rezultat instantan i neposredan. Upravo tu estetiku linije, greške, slučajnosti koju pruža ugljen pokušavam otkriti u svojim animiranim filmovima. Uz to, uvijek tražim interesantan rakurs u kojem mogu dobiti nove odnose likova i scenografije. Od slikara sam oduvijek volio Bacona, Freuda, Egona Schielea... U animiranom filmu pamtim filmove “Pearce sisters”, Skhizein, Chainsaw, radove Miyazakija... Utjecaje često tražim i u glazbi pa bih spomenuo Neila Younga i Eddiea Veddera čije su interpretacije svijeta neiscrpan izvor inspiracije.
Kako se netko odluči za bavljenje animiranim filmom? Unatoč napretku tehnologije, riječ je o mukotrpnom i sporom poslu?
- Animacija utjelovljuje brojne umjetničke discipline - od glume, kiparstva, izrade scenografije, fotografije, pripovijedanja, do glazbe, crteža i slike. Osobi kao što sam ja, upravo je ta raznolikost, koja otvara lepezu kreativnog izražavanja, veoma privlačna. Osim toga, imam veliku želju da komuniciram svoje ideje i promišljanja, a animacija omogućuje komunikaciju s publikom diljem svijeta.
I “Ona koja mjeri” i “Dove sei, amor mio” ozbiljni su umjetnički filmovi, koje ste radili bez ikakvih ustupaka?
- Kod umjetničkog filma, kakav mi izrađujemo, nema govora o značajnijoj komercijalnoj eksploataciji, pa osoba može biti neopterećena i prepustiti se umjetničkom djelovanju. Osim toga, kratki metar je idealan za eksperiment. Kako zbog toga što je vrijeme izrade dosta kraće nego kod dugog metra, tako i zbog činjenice da, zbog kratkog trajanja, takav film može biti vizualno i konceptualno žešći.
Imate vlastitu tvrtku koja se bavi razvijanjem računarnih igrica, izradama 3d ilustracija, surađujete s arhitektima, reklamnim agencijama...
- Prije osam godina smo Marin Kovačić, Milivoj Popović i ja osnovali lemonade3d. Iako su nas u jednom trenutku planovi vukli u Zagreb, danas mi je drago što smo ostali u Splitu. Imamo klijente iz cijelog svijeta, s kojima bez problema surađujemo. Istina je ipak da bi nam Zagreb znatno olakšao rad s klijentima u Hrvatskoj, no zbog ljubavi prema načinu života koji pruža neposredna blizina mora, te život u manjem gradu, ostajemo u Splitu.
Pišući o kreativnom Splitu kao suprotivi Splitu u kojem se divljački napada gay pride, Jurica Pavičić je među vodećim kreativcima naveo i vas. Osjećate li se dijelom te scene i ima li ikakve poveznice među vodećim protagonistima tog umjetničkog bunta?
- Definitivno. Osobno poznajem gotovo sve ljude spomenute u tom članku, a s nekim sam i kolega. S TBF-om smo često surađivali, sa Sašom smo Milivoj i ja svirali u Leut Magnetiku, a kolega iz studija svira s basistom TBF-a. Juraj Lerotić je moj dragi prijatelj, kao i njegov brat koji je prije nekoliko godina bio “neslužbeni fotograf” benda Kadet u kojem sam svirao. Sandra Sterle je moja kolegica na Akademiji, a s bendom Alena Čelića, koji je nažalost izostavljen s popisa, više smo puta nastupali na Dopustu. Povezuje nas, ja bih rekao, nemir koji proizlazi iz šizofrene realnosti vremena u kojem živimo. Osim toga, očita je poveznica potreba da se tome suprotstavimo kreativnošću u radu koji volimo.
Kada sam vas zamolila za intervju, odmah ste pristali rekavši kako volite Jutarnji. Prilično neobično, jer “kulturni sugovornici” vrlo često krenu s kritikom na račun novina, kao, ne valja ovo, ne valja ono...
- Mediji oblikuju svijet u kojem živimo. Radujem se prilici da umjetnost i pozitivne priče iz Splita postanu dio te realnosti. Osim toga, dnevna štampa je integralni dio ležernog jutra, i rado provodim ljetna jutra listajući vaše stranice.