ZAGREB - Korporacije se petljaju u znanost, plišane medvjediće zamjenjuju ljubimci-roboti, a omiljene zabave studenata odvijaju se na hoverdromu - to je vizija Beograda 2074., poprišta radnje filma “Technotise: Edit i ja” srpskog crtača stripova Alekse Gajića, čija glavna junakinja, studentica psihologije Edit, u tijelo odluči ugraditi čip kako bi lakše učila. Istovremeno, tim znanstvenika pokušava ući u trag formuli koju zna jedino autistični matematički genij Abel...
Matematika kao bit
Kako ste došli na ideju za ovaj film?
- Ideja potječe iz jednog teksta u Politikinom zabavniku o M formuli - kada bi uopće bilo moguće da se ona napiše, pojavio bi se jedan x koji bi značio životnu energiju, odnosno ono što mi nazivamo Bogom. Meni se to učinilo kao prava znanstvena fantastika, jedan catch dovoljan da se oko njega isplete cijela priča. Pristalica sam teorije da je matematika u suštini svega i da se sve može izračunati, iako nisam bio baš dobar iz matematike u školi, ali volim taj zabavni dio znanosti.
Prvenstveno ste crtač stripova i niste do sad imali mnogo iskustva u animaciji. Kako je protekao prijelaz iz jednog medija u drugi i koliko vam je pomoglo to što ste film radili prema vlastitom strip-predlošku?
- Bilo je lakše, a i jeftinije, jer nismo morali ulagati novac u razvoj projekta. Volim reći da je ovaj film zapravo film kompromisa, zato što je u njemu konstantno bio prisutan odnos želje i mogućnosti.
Već sam početak filma referira se na japanske anime i Katsuhira Otoma, a lebdeća vozila jako podsjećaju na Bessonov “Peti element”. Jeste li u filmu namjerno istaknuli svoje uzore?
- To mi je apsolutno bila želja, film ima pregršt autobiografskih detalja, npr. ulice se zovu po mojim omiljenim crtačima stripova. Moj stil i jest spoj japanskog i europskog filma i htio sam da se to vidi. Gledatelji na taj način postaju prisni s autorom, a onda i film dožive nekako ljudskije.
Film je rađen u četiri animacijske tehnike. Koliko dugo ste ga radili i što je bilo najteže napraviti?
- Radili smo dvije godine na grafičkom dijelu, te pola godine na zvučnom. Ljudi obično pomisle da su nam četiri vrste animacije zagorčale život, no upravo suprotno, mnogo su nam olakšale. Naravno, najviše je bila zastupljena 2D crtana animacija, a dosta smo miješali animaciju likova s kompjuterskom 2D animacijom, što smo uglavnom koristili za facijalnu animaciju. 3D smo koristili za neke tehničke elemente, a četvrta vrsta bili su efekti i stop motion, koji se uglavnom koristio za pozadine i još neke detalje, npr. za hod robota.
Najteži dio
Glasove za film posudili su poznati srpski glumci Petar Kralj, Jelisaveta Sablić, Nikola Đuričko, Nebojša Glogovac, Srđan Todorović... kako je bilo surađivati s njima?
- To mi je bio najteži dio posla zato što o njemu zaista ništa ne znam, a nije bilo mogućnosti da unajmimo redatelja sinkronizacije. Ostavljao sam glumcima da probaju iz sebe izvući najbolje i iskreno im rekao da ja neću moći prepoznati je li nešto dobro ili loše.
Beograd 2074. prepun je futurističkih sprava, lebdećih vozila i gadgeta, ali njegove fasade i dalje su oronule, autobusi su prljavi, a istovremeno ima i mnoštvo referenca na prošlost poput scene s rušenjem Miloševića. Je li to vaša vizija budućnosti?
- Kad sam radio strip, bio sam poveden japanskim stripovima i sve je bilo puno ispeglanije, no bilo je nekoliko kadrova u kojima se prikazuju beogradske zgrade na što su ljudi jako dobro reagirali.
Mogao sam raditi zgrade od 300 katova, ali George Lucas i Japanci su to toliko puta radili mnogo, mnogo bolje da je bilo besmisleno da im pokušam parirati na tom planu, te sam odlučio napraviti jednu malo drugačiju viziju budućnosti - stare fasade i ta karikaturalno prikazana futuristika gdje sve lebdi, a ustvari je sve isto.
A scena s Miloševićem jedna je od najčudnijih scena, i zamalo je ispala iz filma. U pitanju je metafora, želio sam pokazati kroz svoju fantastičnu vizuru što ja mislim o politici koja je za mene jedna zla, materijalistička životinja koja opsjeda političare.
Kredit i ja
Tijekom filma nekoliko se puta pojavljuje logo jedne banke koja je sponzor filma. Nije li to očiti product placement?
- Mnogo smo pričali o tome i uvjeravao sam ljude iz banke da jako lako može doći do kontraefekta. Čak sam se zezao i rekao da ovo više neće biti film “Edit i ja” nego “Kredit i ja”, no taj novac nam je bio neophodan pa smo morali pristati na neke ustupke.
Amerikanci su otkupili prava za remake i po vašem filmu radit će igrani film, a producirat će ga izvršna producentica “Avatara”. Koga biste voljeli vidjeti u glavnoj ulozi?
- Svakako Jessicu Albu, volio bih je vidjeti s tom frizurom i odjevenu kao Edit!