Scena se doima nadrealno. Dvojica profesionalnih ubojica hodaju prolazom prema podzemnoj željeznici, jedan je dolje, drugi na galeriji, i povremeno - kao od šale - opale jedan na drugoga pištoljima s prigušivačima, tako da prolaznici pojma nemaju što se događa. Poslije uđu u vlak, sve je krcato tako da im ne preostaje drugo nego da se “ubijaju pogledima”, međutim, kad se vagon donekle isprazni započinje borba noževima na život i smrt. Ono malo putnika što je ipak ostalo na svojim sjedalima makli su se što dalje, kako ih netko od boraca slučajno ne bi dohvatio, no srećom nitko od njih nije stradao, dvoboj je završio, a vlak je stigao u stanicu.
To je tek jedan od dojmljivih prizora nastavka 'Johna Wicka', akcića koji je vratio Keanua Reevesa u prvu holivudsku glumačku ligu i osigurao mu franšizu koja će po svoj prilici biti dugovječna. Neki su izračunali da je u prethodnom filmu naslovni junak pobio 77 ljudi, a ovaj put ih je smaknuo bar dvostruko više. Nije to napravio kao u jeftinim izdancima te vrste, jedan metak - jedna smrt, on najprije pogodi protivnika a zatim ga dokrajči drugim ili trećim metkom, tako da se lijepo vidi kako se rasprskava lubanja ili koji već drugi dio tijela.
Riječ je naravno samo o pravim protivnicima, onima koji su to i zaslužili jer su se usudili potegnuti oružje na njega, a koliko je tu tek kolateralnih žrtava? U jednoj drugoj sceni Wick se prepucava s tipom koji nikako ne odustane, opet je sve puno ljudi, prolaze kraj vodoskoka čiji se vodeni mlazovi uzdižu i spuštaju, a oni pucaju i kad se ne vidi što je s druge strane. To je naravno redateljska dosjetka, želi se naglasiti da je ovo punokrvni film s ubijanjem u kojem je broj stradalih uistinu nemoguće pobrojati.
Zahvaljujući uspjehu prvog filma, drugi je napravljen s dvostruko većim budžetom i to se na ekranu itekako dobro vidi. Ne samo da se znatan dio radnje odigrava u New Yorku (koji vrlo često “glumi” puno jeftiniji Montreal) i Rimu, nego su i sekvence razigranije, s puno svjetlosnih efekata i modernističkih intervencija.
Redatelj Chad Stahelski i jedan od producenata David Leitch bivši su kaskaderi pa su vratolomije na ekranu dočarane krajnje uvjerljivo, povremeno i kao pokazatelj onima manje talentiranima i preciznima kako treba izgledati akcija na ekranu. No nije to i jedino što ih zanima. Fabulu bi se moglo sabiti u jednu rečenicu - John Wick je mislio da se riješio krvavog posla mafijaškog ubojice, što nema veze - međutim, Stahelski i Leitch imaju i puno drugih, osobito vizualnih ideja.
Fascinantna je scena na koncertu u Rimu koju kao da je postavio Paolo Sorrentino, međutim, tu nema narativnih meandara talijanskog oskarovca, samo pucnjava, pucnjava i pucnjava. Još je bolja završnica koja se odigrava na izložbi konceptualne umjetnosti, s ogledalima koja stvaraju iluziju realnosti: naravno, sve se to već vidjeli u 'Dami iz Šangaja' Orsona Wellesa i 'U zmajevom gnijezdu' s Bruceom Leejem, međutim, ovo ne izgleda ništa slabije, štoviše!