Na prijelazu stoljeća, u američkoj se kinematografiji pojavila serija filmova poput “American History X” (1999, Danny Kaye) ili “Believer” (2001, Henry Bean). Ti su filmovi publici odškrinuli vrata u opskurni svijet marginalne, rasističke desnice. Junaci tih filmova bili su bijeli suprematisti - supkulturni marginalci puni tetovaža, sljedbenici jednako perifernih “firera”.
To je, dakako, bilo onda. Ali - više nije. Bijeli suprematizam odavno više nije domena tetoviranih marginalaca. U ovih dvadeset godina, on je ušao u polo-majice i golf-klubove, osvojio je internet, transformirao se u utjecajnu ideologiju, te ugazio u predsjedničke dvore, od vošingtonskih do zagrebačkih.
U takvom kontekstu, pojavljuje se film koji se bavi bijelim rasizmom, ali onim jučerašnjim. Naslov tog filma je “Skin” (Koža), redatelj mu je Izraelac Guy Nattiv, a film se slobodno bazira na njegovom istoimenom kratkom filmu za koji je 2018. dobio Oscara.
Nattivov film biografska je drama o čovjeku pod imenom Bryon Widner, bivšem skinhedu i pripadniku rasističkog bratstva inspiriranog nordijskom mitologijom - Vinlandera (aluzija je, očito, na vikinški naziv za Ameriku - Vinland). Widner se međutim odmakao od bratstva, zasnovao obitelj i pristao surađivati s policijom. Kao čin ljudske obnove, podvrgnuo se skupom i bolnom uklanjanju tetovaža, a taj čin fizičkog i političkog otkupljenja u Nattivovom se filmu ponavlja kao refren.
Na početku Nattivovog filma Widnera (Jamie Bell) upoznajemo kao groteskno tetoviranog “skinsa”. Živi u komuni. Odgojili su ga i o njemu brine rasistički guru (Will Camp) i njegova supruga (Vera Farmiga), žena koju Widner zove “mama”, ali istodobno ljubi u usta. Čitav taj svijet Nattiv prikazuje kao neopisivo odbojan - druženje skinsa uglavnom se svodi na glasnu ružnu muziku, pse koji laju, gušanje u blatu i puno uzajamnog režanja. Teško je takvo što opisati kao obitelj.
Takav pristup postaje problem kad Nattiv izigra svoju ključnu dramaturšku kartu. Widner, naime, upozna debeljuškastu samohranu majku (Danielle Macdonald) koja mu se svidi, a njezino troje djece prihvati kao svoje. Njegova odluka da odabere drugu obitelj izaziva neprijateljsku reakciju Vinlandera, a teško je odvagati koliko je u toj reakciji straha da će Widner progovoriti, a koliko ljubomore jezive “svekrve”. Junaka neko vrijeme muči podvojena lojalnost, no taj dramski motiv podosta je urušen činjenicom da u prvotnoj “obitelji” nismo vidjeli ni dobrote ni emocija. Kad Widner naposljetku prelomi, vikinzi za njega postaju prijetnja, a film se pretvara u triler.
Dio američkih komentatora prigovorio je Nattivovom filmu da rasiste prikazuje kao majušnu i šutljivoj većini odbojnu supkulturu, dok u epohi nakon Charlottesevillea znamo da nije tako, te da su ideje bijelog nacionalizma odavno napustile supkulturni rub. Tako gledano, “Skin” je vjerojatno zastario film. No, unatoč tome ne bi bilo pošteno Nattivov filmu zanijekati niz filmskih vrlina.
Režiran je izvrsno. Glumci su sjajni - jednako Bell i Macdonald, kao i Farmiga u ulozi podjednako brižne, koliko i despotske “maćehe”. Nattiv sjajno koristi atmosferu ružnog, zimskog Midwesta da prikaže fizički i društveni pejzaž bez nade. Dakle, upravo onakav pejzaž koji klince navede da fantaziraju o Freyi i Odinu, te da identitet grade na tome da su, eto, barem - bijeli.
“Skin” je dobar film koji je vrijeme pojelo dok je nastajao.