Da su naša kina kojim slučajem zatvorena tjedan-dva kasnije, imali bismo prilike vidjeti pravu filmsku poslasticu, najnovije ostvarenje Romana Polanskog “Časnik i špijun”, koje se bavi aferom Dreyfus, aktualnom na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Alfred Dreyfus bio je jedan od rijetkih Židova u generalnom štabu francuske vojske: premda se njegovom talentu za tu struku moglo malo toga prigovoriti, ipak je stalno dobivao “packe” zbog neprimjerenih karakternih osobina.
Tek da se zna, u to je vrijeme francuska vojska bila dosta tolerantna, oko 300 časnika bilo je židovskog podrijetla, a dvojica su čak imala generalske činove. Dreyfusa su 1894. optužili da odaje tajne Nijemcima, osudili ga po hitnom postupku i poslali na doživotnu robiju na Vražji otok u Francuskoj Guiani.
Tema je već odavno intrigirala filmaše, izvorni naslov “Optužujem!”, potekao iz članka književnika Emilea Zole u listu “L’Aurore” kojim je 13. siječnja 1898. ustao u obranu neosnovano optuženog židovskog časnika, korišten je za drame koje nisu imale veze s aferom Dreyfus, na primjer, Abel Gance je čak dva puta snimio antiratni film pod tim naslovom, zatim, Dreyfus iskrsava kao jedan od likova u holivudskom biografskom filmu “Život Emila Zole” nagrađenom Oscarom (glumio ga je Joseph Schildkraut i za tu ulogu dobio Oscara za sporednu ulogu), no najpoznatije ostvarenje svakako je britansko-američka koprodukcija “Optužujem!” (1958.) u režiji glumca Joséa Ferrera, koji je igrao zlosretnog Dreyfusa. Scenarij je, uzgred, napisao još mladi Gore Vidal, kasnije glasoviti književnik i publicist.
Pisac iz sjene
Kako se Polanski odlučio snimiti film o tome? Još početkom ovog desetljeća surađivao je s piscem Robertom Harrisom na ekranizaciji njegova romana “Pisac iz sjene” (taj se zapravo zvao “Duh”), pomalo neočekivano pobrali su čak šest Europskih filmskih nagrada, na Berlinaleu su dobili Srebrnog medvjeda, no dok su pripremali film, scenarist je zamijetio na policama u pariškom stanu Polanskog nekoliko knjiga o aferi Dreyfus.
Pitao ga je zanima li ga tako nešto kao predložak za film, redatelj je odgovorio potvrdno, i on je podrijetlom Židov, a afera Dreyfus svojedobno je razobličila antisemitizam u visokim francuskim političkim i vojnim krugovima, hiperproduktivni Harris (znamo ga i po bestseleru “Fatherland”, rasnom izdanku alternativne političke fikcije, po kojoj su Nijemci dobili 2. svjetski rat) bacio se na proučavanje tog razdoblja koje je uzdrmalo Francusku te napisao knjigu “Časnik i špijun”, objavljenu 2013.
Film su najprije namjeravali realizirati u Poljskoj, no kad se Polanski tamo pojavio, američke su vlasti tražile njegovo izručenje zbog silovanja 13-godišnje Samanthe Geier iz 1977. Poljaci su im odbili udovoljiti, no to su ipak bili nezgodni radni uvjeti, sa sudskim procesom koji im je neprestano prijetio, a kako su u međuvremenu u Francuskoj uvedene povoljne porezne inicijative za snimanje filmova, odlučili su se ipak raditi u njegovoj novoj domovini. Ne odmah, nije baš bilo lako zaokružiti budžet od 60 milijuna eura, a čini se da i glavni glumac Jean Dujardin nije imao slobodnih termina pa je snimanje počelo tek u ljeto 2018.
Film je prvi put interno prikazan lani, kupcima na filmskoj tržnici canneskog festivala, no – znakovito – nijedan se američki distributer nije za njega zainteresirao. Polanskog su upravo izbacili iz Američke akademije filmskih znanosti i umjetnosti kao nepoćudnog člana - iako su mu čak četiri filma nominirana za Oscara a i sam je dobio nagradu za najbolju režiju za “Pijanista” – istodobno kad i producenta Harveyja Weinsteina, što dostatno govori o njegovoj ozloglašenosti, iako su njihovi seksualni prekršaji neusporedivi.
Srećom, u Veneciji su objeručke prihvatili film u službenu konkurenciju, ali je producent oklijevao, pogotovo kad je predsjednica žirija, argentinska redateljica Lucrecia Martel, imala izvjesne rezerve glede moralnog profila umjetnika i njegova djela, no čim je ona reterirala, “Časnik i špijun” dobio je mjesto u festivalskom programu. Štoviše, projekcija je završila ovacijama, a film je poslije dobio veliku nagradu žirija (Zlatnog lava osvojio je “Joker” Todda Phillipsa). Bio je to tek uvod u niz nezgodnih situacija.
Istina, film je odlično prošao u francuskim kinima, još je bilo bolje što je osvojio najviše nominacija – ukupno njih 12 – za Césara, francuskog Oscara – no tek se tada podigla bura koju je potpirivao ženski pokret, smatrajući sramotom da netko kao Polanski bude na taj način promoviran. Javila se i fotografkinja i glumica Valentine Monnier i optužila redatelja da ju je silovao kao 18-godišnjakinju u švicarskom Gstaadu, što je on odlučno zanijekao: inače, tko je pročitao njegovu autobiografiju “Roman”, znao je da su se njemu više sviđale puno mlađe cure, dok se “liječio” nakon psihičkog šoka zbog ubojstva supruge Sharon Tate i njihova nerođenog djeteta, parkirao bi svoj Ferrari u blizini liceja u Gstaadu i u njemu su se izmjenjivale tinejdžerice, preporučujući ga jedna drugoj kao “dobrog ljubavnika”.
Slučaj Monnier nije prerastao u osobiti skandal, no rukovodstvo Césara bilo je izloženo velikim pritiscima, pomišljajući na kolektivnu ostavku. U takvim okolnostima Polanski i njegova ekipa odlučili su bojkotirati dodjelu, što je bilo mudro. Čim je proglašeno da je Polanski dobio Césara za režiju, Adèle Hanael, i sama nominirana za Césara za glavnu ulogu u filmu Céline Sciamma “Portret djevojke u plamenu”, demonstrativno je napustila dvoranu. “Časnik i špijun” poslije je dobio još dva Césara (za najbolji scenarij po književnom predlošku i kostimografiju), ali ne i za najbolji film, koji je pripao socijalnoj drami “Jadnici”.
Bez obzira na sve kontroverze, “Časnik i špijun” je izvrstan film, najbolji koji je Polanski napravio nakon “Pijanista” iz 2002. “Pisac iz sjene” nije bio loš, ali ovo je ipak superiornije ostvarenje. Harris i Polanski znatno su skratili piščev roman, koji ima 500 stranica, no ključna promjena u predlošku je postavljanje Georgesa Picquarda (Dujardin), novog šefa Drugog odjela francuske vojske (Deuxieme bureau bio je zadužen za špijunažu) u središte zbivanja. Film istina započinje ritualnim obeščašćivanjem Dreyfusa pred vojnim vrhom, trgaju mu epolete i ordenje te lome sablju, da bi ga zatim otpremili na Vražji otok (isti onaj s koga će pobjeći Henri Carrière, poznatiji pod nadimkom “Leptir”) i on se u aktualnoj priči dugo ne pojavljuje, samo u flash-backovima.
Glumi ga inače francuska zvijezda Louis Garrel i to vrlo suzdržano. Godinu kasnije Picqard preuzima službu od svog prethodnika, teško bolesnog od sifilisa, uvodi novi režim i odmah se zainteresira za slučaj Dreyfus. Ne zato da bi branio krivo optuženog kolegu, njihovi odnosi na vojnoj akademiji ionako nisu bili osobito dobri, ali kad naleti na pisma nižeg časnika Esterhazyja, jasno mu je da je to isti rukopis kao i čovjeka koji je dojavljivao francuske vojne tajne Nijemcima. Dreyfusu je namješteno, a pravi krivac i dalje obavlja istu rabotu. Osim toga, Esterhazy je itekako zainteresiran za dobru zaradu i neprestano traži premještaj u Pariz kako bi bio na izvoru događanja i dobivao dragocjene informacije, dok je Dreyfus imućan i ne treba mu takva vrsta kompromitacije.
Picquard je krajnje netipični junak, po trendu toga razdoblja i on je antisemit, ali je pošten i profesionalac je: ne može otrpjeti da netko ispašta za nešto što nije skrivio. Ima i ljubavnicu, to je Pauline Monnier (Emmanuelle Seigner, supruga Polanskog u izvrsnoj epizodi), oni su već dugo u vezi, ali njoj je dojadilo čekati njegovu bračnu ponudu, udala se za drugoga i rodila dvoje djece. Nalaze se samo kad joj je suprug poslom odsutan iz Pariza.
Kad pokuša upozoriti pretpostavljene na nepravilnosti u istrazi oko afere Dreyfus, savjetuju mu da zaboravi čitav slučaj, jer to bi moglo imati neugodne posljedice po njegovu karijeru, a mogao bi biti izbačen iz vojske. Picquard nije netko tko bi se mogao tek tako preplašiti, obilazi skupove na kojima se zahtijeva obnova procesa Dreyfusu, a od njega Emile Zola i dobiva inspiraciju i podatke za svoj glasoviti članak “Optužujem!”: snažne je građe i u stanju je premlatiti protivnika, a takvih – koji ne podnose branitelje Židova – u Parizu je popriličan broj.
Opet namještaljka
Do obnove procesa uistinu i dolazi, ali to je opet namještaljka, čak je i Zola osuđen na godinu dana zatvora zbog lažnog uznemiravanja javnog mnijenja (to se u filmu ne spominje, ali on se sklonio u London dok je presuda prestala biti pravomoćna), a Dreyfus je umjesto doživotne robije dobio deset godina zatvora. Političko-vojni cirkus nikad nije bio besramniji.
Polanski je dugo čekao na ovakav film u kojem može pokazati sve što zna, zadnja tri filma – “Po istinitoj priči”, “Venera u krznu” i “Bračne svađe” – su mu bile komorne drame, dok su scene suđenja ovdje pravi scenografski i kostimografski spektakli, nisu to manifestacije antisemitske histerije, nego funkcioniranje dobro uhodanog aparata, sigurnog u sebe. Nevjerojatna je scena dvoboja mačevima između Picquarda i njegova nasljednika Huberta Josepha-Henryja (Grégory Gadebois), kad niste zadovoljni onim što se odigralo na sudu, imate pravo tražiti zadovoljštinu na drugi način.
Završnica je sjajna, pogotovo scena u kojoj Picquard konačno daje bračnu ponudu Pauline (ona se u međuvremenu razvela), ali dobiva odgovor koji nije očekivao. Još je bolji završni susret Picquarda i Dreyfusa, očekivali bi emocionalniji razgovor bivšeg zatvorenika i čovjeka koji mu je spasio život, no to je tipični Polanski – nema sentimentalnosti, samo nabrajanje što tko kome duguje. Usporedite to s prethodnom verzijom filma “Optužujem!”, u kojoj su svi sretni što je pravda napokon trijumfirala: Polanski kao da razgrće društvene slojeve i nimalo mu se ne sviđa ono što nalazi.
Naposljetku, jedan detalj za koji ste možda znali, a možda i ne. Tko je na obiteljskom stablu obitelji Dreyfus njihov danas najpoznatiji nasljednik? Komičarka Julia Louis-Dreyfus, zvijezda “Seinfelda” i “Potpredsjednice”.