Sudeći po nizu međunarodnih festivalskih priznanja, “Šavovi” Miroslava Terzića najuspješniji su ovogodišnji film u regiji, najprije je bio iznimno zapažen na Berlinaleu, zatim na beogradskom FEST-u, pa u Beijingu, vidjeli smo ga u Puli u programu manjinskih koprodukcija, zatim u Motovunu, a uskoro će se ga se moći pogledati i na prvom Rab Film Festivalu. Takav odjek ne čudi jer film ima iznimno zanimljivu priču zasnovanu na istinitim događajima: glavna junakinja je sredovječna krojačica uvjerena da joj dijete nije umrlo po rođenju, kako joj svi tvrde, od liječnika do policije, nego da je živo i dano nekome drugom na usvajanje.
Punih 18 godina ona traži “ukradenu bebu”, zbog toga donekle zapostavlja stariju kćer pa i supruga, provodi sate i sate tražeći dokumente kojima bi je uvjerili da je dijete uistinu umrlo, no usprkos tome što se svima popela na živce, nitko joj ne može ponuditi zadovoljavajući odgovor. Izravna inspiracija je slučaj Beograđanke Drinke Radonjić, činjenice su ponešto promijenjene, ali ako vas zanima njezina verzija događaja, na YouTubeu postoji 55-minutna reportaža “TV Potraga Specijal 4: Afera Nestale bebe”, u kojoj ona s još jednom ženom slične sudbine izlaže što joj se dogodilo.
Film je zapravo dotaknuo temu o kojoj se u Srbiji raspreda već desetljećima, s puno nevjerojatnih podataka ali i provjerenih dokumenata. Terzić - koga pamtimo po vrlo dobrom prvijencu iz 2012. - krimi drami “Ustanička ulica” s Gordanom Kičićem, Uliksom Fehmiuom i Radetom Šerbedžijom u glavnim ulogama - odlučio je režirati “Šavove” još dosta davno, no u proteklih nekoliko godina aktivno je radio na projektu, poznanstvo s Fehmiuom presudilo je da njegova kompanija West End Production realizira film, dobili su potporu Eurimagesa, filmskog fonda Europske unije, a uključili i mnoge druge tvrtke iz regije (iz Hrvatske - Spiritus Movens Zdenke Gold).
Scenarij je po građi koju je prikupio Terzić napisala Elma Tataragić, selektorica regionalnog programa Sarajevo Film Festivala, a glavnu ulogu krojačice Ane dobila je Snežana Bogdanović, supruga Uliksa Fehmiua. Nije u pitanju nikakav nepotizam, glumica je zablistala u ondašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji glavnom ulogom u filmu “Kuduz” Ademira Kenovića (1989) i za nju dobila Zlatnu arenu, da bi nakon izbijanja rata emigrirala u Ameriku i povremeno se vraćala natrag: njezina suzdržana glumačka izvedba drži ostvarenje koje izbjegava velike geste i patetiku i u mnogo čemu se podudara s Terzićevim redateljskim prosedeom
Kuća moćnog političara
Kako je redatelj uronio u temu o kojoj samo na internetu ima na tisuće napisa, jer ispada da slučajeva “ukradenih beba” nije bilo samo u Beogradu nego i po čitavoj Srbiji? Nije ni očekivao u što se upleo, jer je u arhivu Politike, posebno u tjedniku Ilustrovana politika, pronašao napise iz 1962. i 1963. koji izvještavaju o tim slučajevima. I sam je čuo svakojaka naklapanja, da se jedan mladi par iz ovih krajeva upoznao u Parizu, da su se zaljubili i dobili dijete i tek poslije otkrili da su brat i sestra - i to blizanci.
Druga još nevjerojatnija priča bila je o služavci u kući moćnog političara, koja je otkrila da je njegovo dijete zapravo njezino, a ona nije ništa mogla poduzeti da se ono njoj zakonski vrati. Brojke o otetim bebama jako variraju, neki spominju da 7 tisuća roditelja traži svoju djecu, no Terzić se drži pouzdanijeg popisa kojim barata udruga građana, već godinama angažirana na tom problemu. Na odjavnoj špici “Šavova” stoji da oko 500 takvih slučajeva čeka pravedan ishod, a nijedan od njih nije riješen do kraja snimanja filma. Terzić je upravo time zgrožen i komentira kako očito ne postoji prava volja ni prava želja da se ti slučajevi riješe.
Spomenuo sam mu da “Šavovi” izgledaju kao da se radnja odigrava prošlog desetljeća i on mi daje za pravo, to je bila namjera. Sin glavne junakinje rođen je 1988. ili 1989., a kako se u nekoliko navrata spominje da mu je 18 godina, očito je realno vrijeme zbivanja 2006. ili 2007. Zato kamera ne otkriva nijedan objekt koji je nastao poslije tog razdoblja, to je sumorni i zapušteni Novi Beograd, upravne zgrade i bolnice koje su izgrađene još u socijalizmu, te predgrađa gdje se ništa nije mijenjalo desetljećima: tek građevinci koji su u procesu rušenja i izgradnje daju naslutiti da je to grad u kojem se ipak nešto mijenja.
Terzić si je zadao pravilo da se u filmu ne smije pokazati nijedna zgrada napravljena poslije 1980. Tako je dobio jedinstveni vizualni stil, koji je pojačao izbjegavanjem živopisnih boja: sve je zeleno, smeđe, žuto i sivo. Inzistirao je na svemu što je nastalo sedamdesetih, što je po njegovom mišljenju najznačajnije razdoblje jugoslavenske arhitekture: “Ima tu putova koji ne vode nigdje, nekakvih stranputica, pa mi pejzaž ima svojevrsnu simboličnu vrijednost.”
U kratkom razgovoru koji smo vodili prethodnog dana, Terzić mi je rekao da smatra da u slučaju “ukradenih beba” nema nikakve urote, bar ne na najvišoj državnoj i društvenoj razini. A ipak, kad junakinju privedu u policiju, najprije je suoče s dokumentom u kojem piše da je dijete dala na usvajanje. “Pa to je naprosto falsifikat kako bi je skinuli s vrata. Da joj pokažu kako ih gnjavi bez veze. Nisam to htio posebno elaborirati, jer se i sama junakinja nasmije kad pogleda taj papir. Policajac koji ju je primio je mlađi čovjek, očito politički kadar, njemu su dali taj falsifikat i rekli da naprosto završi taj slučaj jednom za svagda. U tu sam scenu utrpao i čovjeka bez ruke, on je s njom u čekaonici, prema kojem bi se naizgled morali sažaliti, a on zapravo nije ni malo za žaljenje.
To je nekakav moj hommage Davidu Lynchu. Htio sam pokazati koliko je sve tu nekako pokvareno, izvitopereno, zlo. Prava Drinka Radonjić pričala mi je kako je jednog inspektora čekala četiri-pet sati da se pojavi u uredu, no on ju je namjerno izbjegavao. Međutim, ona je bila upornija i na posljetku ga je zaskočila. Morali su smišljati takve stvari, jer vidjeli ste da čak i njezin dobronamjerni muž, koji bi zbilja htio da se čitav taj slučaj zatvori, kaže da mu je u svemu tome nešto ipak čudno. Naravno da jest, jer kad su tvrdili da je beba umrla, nisu mogli pokazati gdje je sahranjena. I onda su izmislili da je to bio deformirani bogalj koga su bacili u biološki otpad. Stalno su mijenjali svoje verzije upravo zbog toga što Ana nije htjela nikako odustati.”
Tih je slučajeva ipak bilo previše da bi se sve moglo svesti na nesolidnost i nemar. “Ako je postojao i lanac koji je bavio preprodajom beba i njihovim udomljavanjem u obitelji koje to mogu platiti, on bi morao uključivati bolničko osoblje i socijalne službe. Znate li koliko bi morati ispuniti uvjeta da bi vam se dodijelilo dijete? Tako je bar bilo u bivšoj Jugoslaviji. Bezbroj. Moglo se nekoga potplatiti i onda bi sve to malo brže išlo, ali je to ipak bilo legalno. I naravno, početkom devedesetih, kad je bilo puno silovanja i neželjene trudnoće, to se sve obavljalo i uz pristanak majke, koja nije željela da na taj način dobije dijete. To se sve radilo prešutnim dogovorom.”
Žene koje protestiraju
“Mene u svemu tome čudi samo jedno. Kad se pojavila ta brojka od najmanje 500 nestale djece, kako nitko iz liječničkog esnafa nije osjetio potrebu to komentirati. Pa to je bio njihov posao da paze da se tako nešto ne dogodi. Također, kako politički vrh komentira da se to događa u jednoj državi u srcu Europe? Oni misle samo na svoju korist. Je li moguće da je toliko žena prošlo takve tragedije i nitko im ne želi ukazati pomoć? One se skupe ispred Narodne skupštine i protestiraju, tamo pošalju dva policajca da drže red, i nakon nekog vremena kažu - sad je dosta, razilazite se kućama. Ne žele ih ni saslušati, a morali bi ne samo to, nego i puno više.”
“Jedna od tih neutješnih majki je svojedobno dobila proces u Strasbourgu, pa su ovi naši rekli da će formirati komisiju i ako se dokaže da je dijete zbilja ukradeno - ili oteto - da će roditelju isplatiti 10 tisuća eura. Zamislite, toliko njima vrijedi mali ljudski život. Kad vam država donese takvu uredbu, onda znate da tu nešto zbilja nije u redu. Tko tu koga štiti, tko tu koga krije, to se ne može samo tako otkriti. Mi smo taj film i napravili da bismo skrenuli pažnju na upravo takve slučajeve.”
Što se dogodilo u stvarnosti? Je li Drinka Radonjić uistinu pronašla svog sina i kakvi su im bili odnosi? “Bilo je tu svašta čudnoga. Dok sam pisao scenarij, stalno sam kontaktirao s njom, u filmu ona ima jednu kćer, a u stvarnosti dvije, i tako sam napisao scenu kako djevojka preko Facebooka uspije pronaći njenog sina, odnosno svoga brata. Dva tjedna poslije toga Drinka mi javlja da su joj kćeri preko Facebooka kontaktirale momka koji bi mogao biti taj koga traže. Starija kći je zgodna, plavokosa i na to ga je i smotala. On je pitao - tko si ti - a ona je odgovorila - netko tko te pozna. Tu je momak krenuo za muškim instinktom, ali su ga one ipak spojile s Drinkom. I danas se viđaju s vremena na vrijeme, ali ga je Drinka uzaludno molila da naprave DNA, da budu sigurni jesu li familija.
On nikako nije htio, Drinka je to mogla napraviti na prevaru, dati mu da popije nešto i poslije poslati čašu na analizu, ali to u Srbiji nije dozvoljeno, čak je i kažnjivo, morate imati dozvolu od osobe od koje tako nešto tražite. Izgovarao se da to ne želi napraviti, jer ako se pokaže da mu je Drinka majka, što će biti s njegovim zamjenskim roditeljima koji su ga odgajali. Uostalom, ni Drinka nije na tome jako inzistirala, ona je takva osoba. Ako mene pitate, on se ponašao kao baraba, znao je da Drinka kao krojačica uvijek ima gotovine i stalno tražio neke sitne posudbe. Proveo bi s njom nekoliko minuta i nestao. Strašno sam ga želio upoznati, htio sam vidjeti kako funkcioniraju kao majka i sin, čak sam razmišljao o kombinaciji igranog i dokumentarnog filma, ali sam na kraju od toga odustao. To vam je tako, netko bi rekao - bolje da ga nije ni pronašla - ali evo, ona je presretna.”
Snežana Mihailović inače jako sliči Drinki Radonjić. “Pa zato sam je i uzeo, sigurno ne zato što je Uliksova žena. Njih dvije su se tijekom snimanja jako zbližile. Snežana je čak naučila i šivati. Ona torba koju nosi u filmu, to je sašila zahvaljujući Drinkinim uputama.”